Odlazak iz Doma: Jesam li Zbilja Sebična Ili Sam Samo Željela Živjeti?
“Zar stvarno misliš da je to u redu, Lejla? Da samo tako odeš i ostaviš nas?” Mirzin glas bio je oštar, ali u njemu se osjećala i neka tupa bol. Stajala sam na blatnjavom dvorištu, s ruksakom na leđima, dok su kokoši nervozno kljucale oko mojih nogu. Pogledala sam prema kući – prozor naše sobe bio je napola otvoren, a iza zavjese sam znala da me promatra majka.
“Ne mogu više, Mirza. Ne mogu disati ovdje,” šapnula sam, ali ona je odmahnuo glavom kao da sam joj upravo pljunula u lice.
“Ti si sebična. Mama će se slomiti bez tebe. Ja ću se slomiti.”
Nisam imala snage za još jednu svađu. U meni je gorjela želja za bijegom, za gradom, za anonimnošću, za životom koji nije svako jutro mirisao na staju i svaku večer završavao umornim rukama i praznim novčanikom.
Moja majka, Sanela, bila je žena od kamena i blata. Otac nas je napustio kad sam imala četiri godine – otišao je u Njemačku “za boljim životom”, ali nikad nije poslao ni marku ni razglednicu. Sanela je tada zgrabila plug i preuzela sve – zemlju, stoku, nas dvije. Nikad nije plakala pred nama. Samo bi navečer sjedila na klupi ispred kuće, gledala u daljinu i šutjela.
Mirza je uvijek bila ta koja je sve radila kako treba. Starija sestra, odgovorna, ozbiljna, uvijek uz majku. Ja sam bila ona koja sanja – ona koja čita knjige pod jabukom dok bi Mirza čistila štalu. Zbog toga me često gledala s prijezirom.
“Ti si uvijek bila tatina mala,” znala bi reći kroz zube. “Samo što tata nikad nije bio tu.”
Kad sam završila srednju školu u našem malom mjestu kod Dervente, znala sam da ne mogu ostati. Prijavila sam se na fakultet u Zagrebu, potajno, bez da sam ikome rekla. Kad je stiglo pismo o upisu, srce mi je treslo kao da će iskočiti iz grudi.
Te večeri sam sjela za stol s njima dvjema. Majka je šutjela dok sam čitala pismo naglas. Mirza je odmah prasnula:
“Znači, ti ćeš nas ostaviti? K’o otac?”
Nisam znala što reći. Majka je samo tiho rekla: “Idi ako moraš. Ali znaj da ovdje uvijek imaš dom.”
Odlazak nije bio lak. Prva noć u studentskom domu bila je hladna i tiha – bez mirisa sijena, bez zvuka krava koje muču u zoru. Ali osjećala sam se slobodno. Prvi put nisam morala ustajati u pet da nahranim svinje ili čistim kokošinjac.
Mirza mi nije pisala mjesecima. Majka bi povremeno poslala poruku: “Jesi li jela? Imaš li dovoljno novca?” Nikad nije pitala jesam li sretna.
U Zagrebu sam upoznala Ivana iz Osijeka i Selmu iz Tuzle – oboje su imali slične priče o odlascima iz malih mjesta, o roditeljima koji nisu razumjeli njihove snove. Zajedno smo plakali i smijali se uz kavu u menzi.
Ali svaki put kad bih došla kući za praznike, osjećala sam se kao uljez. Mirza bi me gledala ispod oka dok bih pokušavala pomoći oko ručka.
“Nemoj se truditi,” rekla bi jednom prilikom dok sam gulila krumpir. “Nisi ti više odavde.”
Majka bi samo šutjela i gledala kroz prozor.
Jedne zime, dok sam bila na fakultetu, majka je pala i slomila nogu. Mirza me nazvala prvi put nakon dugo vremena.
“Trebaš doći kući,” rekla je bez pozdrava.
Vratila sam se i tjedan dana radila sve što sam znala – hranila stoku, čistila snijeg ispred kuće, kuhala čajeve za majku. Mirza me promatrala s mješavinom prezira i tuge.
“Znaš li koliko puta sam poželjela otići kao ti?” pitala me jedne večeri dok smo sjedile uz peć.
Pogledala sam je iznenađeno.
“Ali nisam mogla. Neko mora ostati.”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se krivom što sam otišla, ali nisam mogla zamisliti život bez svojih snova.
Kad se majka oporavila, vratila sam se u Zagreb. Mirza mi više nije zamjerala kao prije, ali nikad nismo bile bliske kao nekad.
Danas radim u knjižari u centru grada. Imam svoj mali stan i život koji nikad ne bih imala da sam ostala na selu. Ali svaku večer prije spavanja mislim na njih dvije – na majku koja sjedi sama na klupi ispred kuće i na Mirzu koja još uvijek nosi sav teret na svojim leđima.
Jesam li stvarno sebična što sam otišla? Ili je sebično očekivati da svi ostanemo tamo gdje nas život nije pitao želimo li biti? Ponekad se pitam: koliko nas ima koji smo otišli – i koliko nas još uvijek svake noći sanja o onome što smo ostavili iza sebe?