Zovem se Lejla, imam 36 godina, živim u Sarajevu i vodim odjel logistike u jednoj prehrambenoj firmi. Više od deset godina bila sam supruga Amira, uvjerena da ga poznajem bolje nego sebe. Sve se promijenilo jedne olujne noći, kad mi je šapat mog sina spasio život i dom.
Danas sam prvi put u životu rekao ‘ne’ svom sinu i njegovoj ženi. Godinama sam bio gost u vlastitom domu, dok su oni uzimali moju dobrotu zdravo za gotovo. Sada, kad su vrata za njima zalupila, osjećam i olakšanje i tugu, ali i pitanje: jesam li napokon pronašao sebe?
Godinama sam živjela u sjeni Pavlove kontrole, vjerujući da je žrtva dokaz ljubavi. Svaki moj korak bio je pod njegovim budnim okom, a strah i sram postali su mi svakodnevni saputnici. Ovo je priča o mom buđenju, borbi za vlastitu vrijednost i hrabrosti da napokon kažem – dosta.
Moja kćerka Lana, nekada svjetlo našeg doma, nakon udaje za Darija postala je sjena sebe. Kroz bolne razgovore, tišinu i vlastitu nemoć, pokušavam shvatiti gdje smo pogriješili kao roditelji i kako joj vratiti osmijeh. Ovo je priča o ljubavi, strahu i potrazi za izgubljenim djetetom.
Mama me nazvala s viješću da dolaze gosti, a u meni su se odmah probudile stare rane i tjeskoba. Oduvijek sam se osjećala kao strankinja u vlastitoj kući na selu, gdje su obiteljska okupljanja bila izvor napetosti i boli. Ovaj put odlučila sam ostati i suočiti se s prošlošću, nadajući se da ću pronaći mir.
U trenutku kad sam pomislila da ću napokon uživati u miru svoje mirovine, riječi moje kćeri razbile su sve iluzije. Umjesto zasluženog odmora, našla sam se u vrtlogu obiteljskih zamjerki, financijskih problema i sumnje u vlastitu vrijednost kao majke. Ovo je priča o tome kako najbliži mogu najviše povrijediti baš onda kad nam je njihova podrška najpotrebnija.
Stojim pred hladnjakom u supermarketu, gledam mlijeko s anti-theft uređajem i osjećam sram i bijes. Moj sin Filip treba mlijeko za doručak, ali ja nemam dovoljno novca ni za najosnovnije. Ova priča je o borbi, dostojanstvu i pitanjima koje si postavljamo kad život postane pretežak.
Oduvijek sam vjerovala da su ratne priče samo stare rane koje se prepričavaju uz kavu, dok nisam zavoljela Adnana, sina čovjeka kojeg je moj otac krivio za sve svoje boli. Moja porodica nikada nije oprostila, a ja sam se našla rastrgana između ljubavi i vjernosti onima koji su me odgojili. Ovo je priča o borbi za vlastitu sreću i pokušaju da shvatim može li se oprostiti ono što nisi sam doživio.
Te noći, dok sam stajala u hladnom hodniku s Lejlom i Emirom, shvatila sam da je moj život zauvijek promijenjen. Godinama sam trpjela nasilje od strane supruga, a kad sam konačno skupila snagu da pobjegnem, suočila sam se s ravnodušnošću i osudom okoline. Ovo je moj vapaj za razumijevanjem i pitanje: možemo li zaista okrenuti glavu pred tuđom patnjom?
Moja majka je, nakon smrti mog brata, odlučila podijeliti imanje tako da su njegova djeca ostala bez ičega, dok su unuci od moje sestre dobili sve. Osjećaj nepravde i nemoći me proganja, a obiteljski odnosi su se zauvijek promijenili. Pokušavam pronaći snagu da se suprotstavim majci i zaštitim bratovu djecu, ali cijena toga je možda gubitak cijele obitelji.
Godinama sam šutjela o Davorovim prevarama, uvjeravajući samu sebe da je važno sačuvati obitelj zbog djece. Tek nakon nesreće na ulici, kad sam bila najranjivija, otkrila sam tko me zaista voli i podržava. Danas znam da ne smijem žrtvovati vlastitu sreću zbog tuđih pogrešaka.
Moje ime je Ana i cijeli moj svijet srušio se onog dana kad mi je liječnik rekao da možda nikada neću imati djecu. Ova priča je o mojoj borbi, usamljenosti, osudi okoline i hrabrosti da sama, bez partnera, krenem na put umjetne oplodnje u Hrvatskoj. Uložila sam sve što imam – novac, srce i nadu – da ostvarim svoj san o majčinstvu.
