Odjeci neizrečene ljubavi: Priča o zapostavljenosti i samoći

“Jesam li ti ja kriva što je tata opet sve razbio sinoć?” – viknula sam iz hodnika, drhteći pored slomljenog okvira slike na kojem je, nekad davno, naše tročlano lice djelovalo sretno. Majka Senada me pogledala praznim očima, prešla rukom preko usana i samo skrenula pogled prema zavjesi koja je mirisala na ustajalost, na sve ove godine tišine. Bio je to isti pogled kojim bi me presjekla kad bih kao mala poželjela da sjednemo svi za stol, pa da pričamo kao ostale obitelji u kvartu.

Otac Mirko bi, naravno, već tada bio pijan. Lupa vratima, viče: “Nema tu sreće, mala, što manje pričaš to manje boli!” I jednom me udari, ne jako, više da me uplaši. Majka nije rekla ništa, samo mi je kasnije ostavila tabletu čokolade na jastuku. Šutila je, a ja sam naučila tiho plakati na podu sobe da ih ne probudim. Noći sam provela brojeći zvukove njihovih svađa, dane skrivajući modrice ispod širokih rukava u školi. Nitko nije pitao ništa, čak ni nastavnica Branka kojoj sam jednom ostala na satu likovnog, crtež pun tamnih linija. Prišla je i samo prošaptala: “Nije ti lako, ha?”

Poslije mature sam otišla studirati u Zagreb, ali ni stan, ni novo društvo nisu uspjeli odagnati tu kiselinu iz trbuha. Osjećaj zapostavljenosti išao je sa mnom: na ispitima, na kavama, kad bih slučajno osjetila miris istog parfema kakav je mama voljela ili ugledala očeve hrapave ruke na reklami za pivo. Čak i u gužvi Trga bana Jelačića bila sam sama, odbačena, bolno svjesna da na mene nema tko misliti.

S početkom pandemije, kad je sve zatvoreno, vraćam se u Bihać na par mjeseci. U roditeljsku kuću ulazim kao stranac. “Šta ti imaš ovdje tražit’?,” povikao je otac čim me ugledao na vratima. Izbjegavam ga, ali majka mi u prolazu tutne tanjir pileće supe. “Nisi ništa jela…”, šapće i brzo nestaje. Njih dvoje više ni ne razgovaraju o meni kao da sam osoba, već kao da sam smetnja, teret iz prošlosti koji podsjeća na njihov neuspjeh.

Prvu noć probudilo me škripanje kreveta i Suadov, mog mlađeg rođaka, auto pod prozorom. Sišla sam na stepenice, držeći mobitel čvrsto. Otac je sjedio sam, pogleda slomljenog na stolu, s polupraznom bocom rakije. “Znaš, nikad nisam znao biti otac,” promrmlja ne gledajući me. To je prvi put da sam čula nešto nalik kajanju. Nije ni pokušao zagrliti me, pustio me da odem u sobu. Tada sam shvatila: možda nikad neću dobiti ispriku, niti imati pravi dom.

Preko dana držim se na površini, izlazim s Amelom i Majom, pokušavam disati, smijati se. Ali svaki povratak kući vraća mi onaj glupi osjećaj djetinje nade – možda će danas reći: “Vidimo te, važna si.” Nikad nisu. Plaćam studentski dom, radim u pekari. Majka mi piše samo kad treba provjeriti kada šaljem novac, otac nikad. S prijateljima izbjegavam pričati o svojoj obitelji; sram me, ne želim da znaju da nisam ničija prioritet.

Jedne večeri, dok sam slagala peciva, upita me šefica Dragica: “A tvoji, dolaze li te posjetit?” Lažem: “Zaposleni su, daleko je…”, ali pogled joj klizne preko mojih spuštenih ramena. Tada prvi put pustim da suze teku među nepoznatima; osjećam olakšanje i sram istovremeno. Kako da ispričam da sam cijeli život čekala bar jedan zagrljaj podrške?

Godinama gajim ljutnju, ali i grižnju što ih nisam mogla spasiti. Vraćam se u Zagreb, upisujem diplomski, živim sama. Sanjam da me netko zagrli, pita kako sam. Sanjarim i o trenutku kad ću krenuti naprijed – bez tereta krivnje što nisam bila dovoljna kao kći. Gledam drugačije roditelje u tramvaju, djecu što drže za ruku svoje mame; steže me u grlu.

A onda, u jednoj od tih noći, odvrtim svoju priču iz početka i pitam se: Jesmo li zaista dužni voljeti one koji su nam samo dali život, ali ne i ljubav? Hoćemo li ikada biti slobodni ako ne pokažemo svijetu i svoje ožiljke? Možda upravo naši odjeci neizrečene ljubavi tjeraju nas da postanemo bolji ljudi – za sebe.