Umorna od muževe lijenosti: Priča o Sabini i Dini
“Dino, možeš li mi, molim te, barem danas pomoći oko djece?” – moj glas je drhtao dok sam pokušavala ne zaplakati. On je ležao na kauču, gledao utakmicu i samo odmahnuo rukom. “Sabina, znaš da sam umoran. Pusti me malo na miru.”
Taj trenutak bio je samo još jedan u nizu sličnih dana. Nekada je Dino bio drugačiji. Kad smo se upoznali na fakultetu u Sarajevu, bio je pun energije, uvijek prvi za akciju, spreman pomoći svakome. Sjećam se kako me osvojio kad je cijelu noć ostao budan da mi pomogne učiti za ispit iz statistike. Tada sam vjerovala da sam pronašla čovjeka svog života.
Vjenčali smo se u maloj sali na Ilidži, okruženi porodicom i prijateljima. Prvih nekoliko godina braka bile su bajka. Dino je radio kao informatičar, ja sam bila učiteljica u osnovnoj školi. Nismo imali puno, ali smo imali dovoljno. On je uvijek govorio: “Sabina, ti ne moraš raditi ako ne želiš. Ja ću zaraditi za nas oboje.” I zaista, tada je radio dva posla, a ja sam uživala u slobodnom vremenu, povremeno trošeći svoju platu na sitnice koje su me veselile.
Ali onda je došla kriza. Prvo su mu smanjili platu, pa su ga otpustili iz jedne firme. Ja sam preuzela više sati u školi, a on je govorio: “Bit će bolje, samo da prođe ova faza.” Prošla su tri mjeseca, pa šest, pa godina dana. Dino više nije tražio posao s istim žarom. Počeo je kasno ustajati, dane provoditi pred televizorom ili za kompjuterom igrajući igrice. Djeca su rasla, potrebe su se gomilale, a ja sam osjećala kako mi snaga kopni.
Moja mama, Azra, često bi mi govorila: “Sabina, ne možeš ti sve sama. Muškarac mora biti stub kuće.” Ali ja sam uporno branila Dinu pred svima: “Teško mu je, proći će ga to.”
Jedne večeri, dok sam kasnila s posla jer sam ostala na dopunskoj nastavi s djecom iz razreda, zatekla sam naš stan u haosu. Suđe nije bilo oprano, djeca su bila gladna i posvađana oko igračaka. Dino je sjedio za kompjuterom s nekim pivom u ruci. “Dino! Zar ne vidiš šta se dešava?” – povikala sam.
On me pogledao kao da sam ga probudila iz sna: “Sabina, nisam tvoj rob! I ja imam pravo na odmor!”
Te noći nisam mogla zaspati. Prebirala sam po glavi sve što smo prošli. Sjetila sam se kako smo zajedno sanjali o vikendici na Vlašiću, o putovanjima do mora kod tvoje tetke u Makarsku… Sada mi se činilo da su to snovi nekih drugih ljudi.
Počela sam osjećati zavist prema kolegicama iz škole koje su pričale kako im muževi kuhaju ručak ili pomažu oko djece. Moja prijateljica Ivana iz Zagreba često bi mi slala poruke: “Sabina, ne možeš ti biti i mama i tata! Moraš mu reći otvoreno!” Ali svaki put kad bih pokušala razgovarati s Dinom, završilo bi svađom ili njegovim povlačenjem u šutnju.
Jednog dana, dok sam spremala djecu za školu i vrtić, sin Amar me upitao: “Mama, zašto tata uvijek spava kad mi idemo?” Nisam znala šta da odgovorim. Osjetila sam knedlu u grlu i samo ga poljubila u čelo.
Moja sestra Mirela došla mi je pomoći oko djece i donijela ručak. Sjela je nasuprot mene i rekla: “Sabina, moraš misliti i na sebe. Ne možeš ovako još dugo.”
Ali kako da mislim na sebe kad osjećam odgovornost za sve? Kako da ostavim čovjeka kojeg sam nekad voljela više od svega? Kako da djeci objasnim da tata više nije onaj isti?
Jedne subote odlučila sam pokušati još jednom. Sjeli smo za stol dok su djeca spavala.
“Dino, molim te, reci mi šta se dešava s tobom? Ne mogu više ovako. Osjećam se kao da sam sama u ovom braku.”
On je šutio dugo, gledao kroz prozor pa napokon rekao: “Sabina… ne znam više ni sam. Sve mi je postalo teško. Kao da nemam snage ni volje za išta. Znam da te povređujem, ali ne znam kako da se izvučem iz ovoga.”
Tada sam prvi put vidjela suze u njegovim očima.
“Zašto mi nisi ranije rekao? Zašto si me pustio da mislim da si samo lijen?”
“Sramota me… Sramota me pred tobom i pred djecom. Osjećam se kao promašen čovjek.”
Te noći smo dugo razgovarali. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam tračak nade. Možda nije sve izgubljeno. Možda iza njegove lijenosti stoji nešto dublje – depresija ili strah od neuspjeha.
Ali još uvijek me boli što sam toliko dugo bila sama u svemu tome.
Danas razmišljam: Koliko nas žena šuti i nosi teret cijele porodice na svojim leđima? Koliko nas opravdava tuđu lijenost dok same pucamo po šavovima? Je li ljubav dovoljna kad nestane poštovanja i podrške?
Možda nisam jedina koja se pita: Šta biste vi uradili na mom mjestu? Da li treba ostati i boriti se ili otići dok još imaš snage za sebe?