Odrastanje bez korijena: Nikolina potraga za pripadanjem

“Zašto me nisi voljela? Zašto me nisi ni pogledala kad sam prvi put zaplakao?” Ova pitanja mi odzvanjaju u glavi dok sjedim na hladnoj klupi ispred Doma za nezbrinutu djecu u Sarajevu. Imao sam tada samo pet godina, ali sjećam se svake noći kad sam šaputao u jastuk, zamišljajući lice žene koju nikad nisam upoznao. Teta Jasmina, koja je radila noćnu smjenu, često bi me zatekla budnog. “Nikola, spavaj, sutra je novi dan,” govorila bi tiho, ali ja nisam mogao zaspati. Kako da spavam kad ne znam tko sam?

Rođen sam s rijetkom genetskom bolešću – koža mi je osjetljiva kao papir, a rane se pojavljuju niotkuda. Liječnici su rekli da je to razlog zbog kojeg su me roditelji ostavili još u porodilištu. Nikad nisam vidio njihova lica, nikad nisam čuo njihova imena. Samo praznina i tišina. Prva sjećanja su mi miris dezinficijensa i zvuk tuđih koraka po hodnicima doma.

S vremenom sam naučio da ne smijem previše pitati. Druga djeca su me zadirkivala zbog rana na rukama. “Gle ga, papirko!” vikao bi Dino, najstariji među nama. Ponekad bi me gurnuo ili sakrio moju jedinu igračku – plišanog medu kojeg sam dobio od volonterke iz Hrvatske. Teta Jasmina bi ga ukorila, ali meni je bilo jasno: ovdje si sam, Nikola.

Kad sam imao sedam godina, došla je prva hraniteljska porodica. Supružnici iz Zenice, Amira i Edin. Sjećam se njihovih osmijeha kad su me prvi put vidjeli, ali i pogleda punih sažaljenja kad su shvatili koliko njege zahtijevam. “Amira, jesi li sigurna da možemo ovo?” šapnuo je Edin misleći da ne čujem. Prvih nekoliko mjeseci trudili su se – Amira mi je mazala rane kremom, Edin mi je čitao priče prije spavanja. Ali s vremenom su postali umorni. Počeli su se svađati zbog mene.

Jedne večeri čuo sam kako Amira plače u kuhinji. “Ne mogu više, Edine! Svaki dan bolnica, lijekovi… A Nikola ne može ni u školu normalno!” Edin je šutio dugo, a onda rekao: “Možda je bolje da ga vratimo. Nismo mi za ovo.” Sljedeće jutro vratili su me u dom. Nisam plakao. Samo sam gledao kroz prozor auta dok su kišne kapi klizile niz staklo.

Nakon toga promijenio sam još tri porodice – svaka je imala svoje razloge zašto ne mogu ostati. U jednoj su imali svoje dijete koje nije moglo prihvatiti “bolesnog brata”. U drugoj su se preselili u Njemačku i nisu mogli povesti mene. Treća porodica iz Mostara bila je najgora – hraniteljka Senada je vikala na mene zbog svega: “Nikola, opet si isprljao zavoj! Nikola, ne možeš vani! Nikola, ti si proklet!” Jedne noći pobjegao sam iz kuće i lutao ulicama dok me policija nije pronašla.

U domu sam postao povučeniji. Nisam više vjerovao odraslima. Samo teta Jasmina mi je ostala bliska. Jedne večeri sjela je kraj mene na klupu.

“Nikola, znam da ti je teško. Ali nisi ti kriv što si bolestan. I nisi manje vrijedan od drugih dječaka.”

“Zašto onda svi odlaze? Zašto me niko ne želi?” pitao sam kroz suze.

Zagrlila me čvrsto.

“Neki ljudi ne znaju voljeti drugačije. Ali to ne znači da ljubav ne postoji za tebe. Moraš vjerovati u to.”

Godine su prolazile. U školi sam bio dobar učenik, ali uvijek na distanci od drugih. Niko nije htio sjediti pored mene – bojali su se da će se zaraziti ili su ih roditelji upozoravali da se ne druže sa mnom. Samo Lejla iz razreda ponekad bi mi poslala poruku: “Hej Nikola, trebaš li pomoć oko zadaće?” Nikad nisam imao hrabrosti pozvati je na sok ili šetnju.

S 18 godina morao sam napustiti dom. Država ti tada daje nešto novca i šalje te u stan za mlade bez roditelja. Prvi put sam bio potpuno sam. Pronašao sam posao u knjižari – gazda Ivan bio je dobar čovjek, ali kupci su često buljili u moje ruke ili šaptali iza leđa.

Jednog dana u knjižaru je ušla žena srednjih godina s plavom maramom na glavi. Pogledala me dugo, a onda upitala: “Jesi li ti Nikola?”

Zaledio sam se.

“Jesam… Kako znate moje ime?”

Počela je plakati.

“Ja… Ja sam tvoja majka, Ana.” Ruke su joj drhtale dok mi je pružala stari crno-bijeli snimak ultrazvuka.

Nisam znao što osjećam – bijes, tugu ili olakšanje što napokon imam lice pred sobom.

“Zašto ste me ostavili?” prošaptao sam.

“Bila sam mlada… Nisam imala podršku ni novca… Liječnici su rekli da nećeš preživjeti… Bojala sam se… Oprosti mi, molim te…”

Nisam mogao odgovoriti. Samo sam izašao iz knjižare i hodao satima po kiši.

Te noći nisam spavao. Razmišljao sam o svemu što sam prošao – o svim ljudima koji su me odbacili, o svim pokušajima da budem voljen i prihvaćen. I pitao sam se: mogu li ikada oprostiti? Mogu li ikada prestati tražiti ono što nikad nisam imao?

Danas imam 25 godina i još uvijek nosim ožiljke – na tijelu i duši. Radim, živim sam i ponekad pišem priče o djeci poput mene. Ponekad sretnem Lejlu na ulici; nasmiješi se i mahne mi.

Možda nikad neću imati pravu porodicu, ali naučio sam voljeti sebe onakvog kakav jesam.

Pitam vas: Šta biste vi uradili na mom mjestu? Može li se oprostiti onima koji nas ostave kad smo najranjiviji?