Boli tako jako: Moj život kao oruđe u rukama roditelja
“Zašto nisi mogao biti kao Ivana iz susjedstva? Pogledaj nju, završila je medicinu, a ti još uvijek lutaš!” Majčin glas parao je tišinu kuhinje dok sam sjedio za stolom, zureći u hladnu kavu. Otac je šutio, ali njegov pogled govorio je više od riječi – razočaranje, umor, možda čak i prezir. U tom trenutku, osjećao sam se kao da mi je neko izvadio srce i ostavio prazninu.
Sjećam se dana kada sam prvi put poželio biti slikar. Imao sam devet godina i crtanje mi je bilo sve. Ali otac je samo odmahnuo rukom: “Od toga se ne živi, sine. U ovoj zemlji trebaš biti nešto konkretno – inženjer ili doktor!” Majka je klimala glavom, a ja sam svoje boje i kistove sakrio ispod kreveta, kao da su nešto čega se trebam stidjeti.
Godine su prolazile, a ja sam postajao sve vještiji u ispunjavanju tuđih očekivanja. Upisao sam elektrotehniku, iako mi matematika nikada nije išla od ruke. Svaki ispit bio je borba s vlastitim tijelom – znojni dlanovi, nesanica, knedla u grlu. Prijatelji su izlazili, smijali se, zaljubljivali, a ja sam učio do kasno u noć, pokušavajući dokazati roditeljima da vrijedim.
“Jesi li položio?” pitala bi majka čim bih kročio kroz vrata. Ako bih rekao da nisam, slijedila bi tišina – ona teška, gusta tišina koja guši. Otac bi samo upalio televizor i pojačao zvuk. Ako bih položio, dobio bih klimanje glavom – ništa više.
Jedne zime, dok su drugi slavili Božić, ja sam sjedio u svojoj sobi i gledao kroz prozor kako snijeg prekriva Sarajevo. Osjećao sam se zarobljeno. Moja sestra Lejla došla je tiho i sjela pored mene.
“Znaš, Damire, ne moraš uvijek biti ono što oni žele.”
Pogledao sam je s nevjericom. “Lako je tebi reći. Ti si uvijek bila njihova mezimica.”
Lejla je uzdahnula. “Možda zato što nikad nisam pokušavala biti nešto drugo osim sebe. Pusti ih da viču, da prijete… Na kraju dana, ti živiš svoj život.”
Te riječi su me proganjale mjesecima. Ali nisam imao hrabrosti. Upisao sam magisterij jer su rekli da je to jedini način da nađem dobar posao. Radio sam poslove koje sam mrzio, gledao kako mi godine prolaze u sivilu i rutini.
Jedne večeri, nakon još jednog iscrpljujućeg dana na poslu, vratio sam se kući ranije nego inače. Majka je sjedila za stolom s komšinicom Nadom.
“Damir nikad neće biti kao tvoj Dario,” govorila je majka potiho, misleći da ne čujem. “On samo radi ono što mora, nema strasti ni ambicije…”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Nisam mogao više izdržati. Ušao sam u kuhinju i rekao:
“Mama, znaš li ti uopće tko sam ja? Jesi li ikada pitala što ja želim?”
Nastala je tišina. Nada je ustala i izašla iz stana.
Majka me pogledala zbunjeno. “Pa… želimo ti najbolje! Samo želimo da uspiješ!”
“A po čijim mjerilima? Po tvojim ili mojim?”
Otac je došao iz dnevne sobe i sjeo za stol. “Slušaj, Damire, mi smo prošli rat, glad… Sve što radimo je za tvoje dobro!”
“Ali ja nisam vi! Ja nisam prošao rat! Ja imam svoje snove!”
Majka je počela plakati. Otac je šutio.
Te noći nisam spavao. Razmišljao sam o svemu što sam propustio – o djevojci koju sam volio ali ostavio jer nije bila ‘dovoljno dobra’ po njihovim standardima; o prijateljima koje sam izgubio jer nisam imao vremena za njih; o slikama koje nikada nisam naslikao.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Majka nije govorila sa mnom danima. Otac me gledao kao stranca.
Jednog jutra spakirao sam nekoliko stvari i otišao kod Lejle.
“Ne mogu više ovako,” rekao sam joj dok smo pili kafu na balkonu.
Lejla me zagrlila. “Ponosna sam na tebe. Zaslužuješ biti sretan.”
Počeo sam tražiti posao izvan struke – nešto što bi mi dalo barem malo slobode. Prijavio sam se za mjesto asistenta u jednoj maloj galeriji u Mostaru. Kad su me primili, osjećao sam se kao da prvi put dišem punim plućima.
Roditelji nisu dolazili na moju prvu izložbu. Nisu ni čestitali kad su moje slike objavljene u lokalnim novinama. Ali prvi put u životu osjećao sam ponos – ne zbog njih, nego zbog sebe.
Ponekad ih posjetim za praznike. Razgovori su površni, ali više ne osjećam krivicu. Naučio sam voljeti sebe onakvog kakav jesam.
I sada se pitam: Koliko nas na Balkanu živi tuđe živote zbog osjećaja dužnosti? Hoćemo li ikada imati hrabrosti reći: “Dosta je! Vrijeme je za mene.”