Samo malo za kruh: Priča iz tramvaja broj 6
“Samo malo za kruh, molim vas!” – glas žene prekinuo je moju misao dok sam zurila kroz zamagljeno staklo tramvaja broj 6. Bio je studeni, Zagreb je bio siv i mokar, a ja sam se vraćala s posla, umorna i gladna. Pogledala sam ženu: crna kosa skupljena u neurednu punđu, lice izmoreno, ali oči bistre, gotovo prkosne. “Gospođo, nemam za kartu, nemam za kruh. Samo malo, molim vas…”
U torbi sam imala sitniš, ali i sjećanje na oca koji bi uvijek govorio: “Ne daj svakome tko traži. Neki od njih imaju više nego ti!” S druge strane, majka bi šaptala: “Nikad ne znaš kroz što ljudi prolaze.”
“Evo, uzmite,” rekla sam tiho i pružila joj deset kuna. Pogledala me ravno u oči i zahvalila, ali u tom pogledu bilo je nešto što nisam mogla protumačiti – ni zahvalnost ni sram. Više kao izazov.
Stariji gospodin do mene odmah je počeo gunđati: “Opet ona! Svaki dan ista priča. Jučer sam je vidio kako izlazi iz Mercedesa kod Importannea!”
Osjetila sam kako mi obrazi gore. Jesam li naivna? Jesam li upravo podržala prevaru? Ili sam samo učinila ono što bih voljela da netko učini za mene da sam na njenom mjestu?
Tramvaj je stao kod Glavnog kolodvora. Žena je sišla i nestala među ljudima. Starac je odmahnuo glavom i promrmljao: “Nema više poštenja u ovom gradu.”
Cijelim putem do kuće razmišljala sam o toj ženi. Kako je moguće da netko svakodnevno prosi, a istovremeno vozi skupi auto? Ili je to samo još jedna gradska legenda? Ušla sam u stan, a mama me dočekala s pitanjem: “Jesi li kupila kruh?” Nisam. Zaboravila sam.
“Opet si zamišljena,” rekla je. “Što te muči?”
Ispričala sam joj što se dogodilo. Slegnula je ramenima: “Znaš, kad sam bila mala u Sarajevu, uvijek su nas učili da dijelimo. Ali danas… danas je sve nekako drukčije. Ljudi su postali sumnjičavi, a opet – nikad ne znaš tko stvarno treba pomoć.”
Te večeri tata se vratio s posla nervozan. “Opet su mi skinuli retrovizor na autu! Ova država ide k vragu! Svi bi samo uzimali, nitko ne želi raditi!”
Pokušala sam mu objasniti što se dogodilo u tramvaju, ali on je odmahnuo rukom: “Ma pusti te priče! Znaš li koliko ima lažnih prosjaka? Sjećam se kad smo mi bili bez ičega ’92., nismo išli okolo i molili! Radili smo što smo mogli!”
Ali ja nisam bila sigurna. Sjetila sam se susjede Mirele iz prizemlja koja svaki dan skuplja boce po kvartu, a navečer sjedi sama u stanu i gleda kroz prozor. Nitko joj ne pomaže jer “nije dovoljno jadna” ili “sigurno ima neku penziju”.
Sljedećih dana nisam mogla izbaciti ženu iz tramvaja iz glave. Počela sam obraćati pažnju na ljude oko sebe – na mladića koji prodaje cvijeće kod Kvatrića, na staricu koja sjedi ispred Konzuma s natpisom “Gladna sam”. Svaki put kad bih nekome dala kunu ili dvije, osjećala bih se istovremeno dobro i glupo.
Jednog dana srela sam prijateljicu Lejlu na kavi. Ispričala sam joj sve.
“Znaš šta,” rekla je Lejla, “moja tetka radi u centru za socijalnu skrb. Kaže da ima ljudi koji stvarno nemaju ništa, ali ima i onih koji su to pretvorili u posao. Jedan tip iz Dubrave svaki dan zaradi više nego ja za mjesec dana!”
“Ali kako da znam kome treba pomoći?” pitala sam.
Lejla je slegnula ramenima: “Ne znaš nikad. Možda nije ni važno. Važno je da ti ostaneš čovjek.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi kad sam nekoliko dana kasnije opet vidjela istu ženu u tramvaju broj 6. Ovaj put nije tražila novac od mene nego od mlade djevojke s djetetom u naručju.
Djevojka ju je pogledala ravno u oči i rekla: “I ja bih rado imala više za svoje dijete, ali nemam ni za sebe.” Žena se nasmiješila tužno i otišla dalje.
Tog trenutka shvatila sam koliko smo svi ranjivi – neki više izvana, neki više iznutra. I koliko nas društvo tjera da budemo sumnjičavi jedni prema drugima.
Navečer sam sjela s mamom na balkon i gledale smo svjetla grada.
“Znaš,” rekla sam tiho, “možda nikad neću znati jesam li napravila pravu stvar kad sam joj dala novac. Ali možda to nije ni bitno. Možda je važno samo da nisam zatvorila srce.”
Mama me zagrlila i šapnula: “To je najvažnije.”
Ponekad se pitam: gdje završava naša odgovornost prema drugima? Jesmo li mi ti koji trebamo suditi ili samo pomoći kad možemo? Što vi mislite – jesmo li izgubili povjerenje ili samo sposobnost da suosjećamo?