Baka koja je štedjela umjesto darivanja: Priča o izgubljenoj bliskosti

“Zašto uvijek moraš biti tako hladna, bako?” viknula sam, glas mi je zadrhtao dok sam gledala u njezine umorne ruke koje su držale još jednu plavu štednu knjižicu. Bio je to moj deveti rođendan, a svi su moji prijatelji već pokazivali svoje nove lutke, autiće i plišane medvjediće. Moja baka Mara, žena iz malog sela kod Travnika, uvijek je vjerovala da je štednja važnija od trenutne radosti. “Ivana, dijete moje, kad odrasteš, shvatit ćeš… Pokloni nestanu, ali novac ostaje za crne dane,” rekla bi tiho, gledajući kroz prozor kao da traži opravdanje u daljini.

Moja sestra Ana i brat Dario nisu se bunili. Oni su bili mlađi i još nisu razumjeli što znači biti drugačiji među djecom. Ali ja… ja sam osjećala sram svaki put kad bih na školskom izletu izvadila sendvič iz obične vrećice dok su drugi jeli čokoladice koje su im bake donijele. Mama bi pokušavala smiriti situaciju: “Mara misli na vašu budućnost. Kad budete studirali, bit će vam drago što imate nešto sa strane.” Ali meni je tada budućnost bila apstraktna, a sadašnjost bolna.

Sjećam se jednog Božića kad je tata izgubio posao u brodogradilištu u Splitu. Svi smo bili zabrinuti, a baka je došla s još jednom knjižicom. “Ovo je za crne dane,” rekla je, ali nitko nije mogao sakriti razočaranje. Mama je plakala u kuhinji, tata je šutio, a ja sam prvi put poželjela da baka jednostavno nestane. Osjećala sam krivnju zbog te misli, ali nisam mogla protiv nje.

Godinama kasnije, kad sam upisala fakultet u Zagrebu, baka mi je dala sve te knjižice. “Evo, Ivana. Znam da si možda bila ljuta na mene, ali ovo je tvoja sigurnost.” Gledala sam te brojeve na papiru i osjećala prazninu. Novac nije mogao nadoknaditi propuštene zagrljaje, miris domaćih kolača ili osjećaj da sam voljena baš onako kako jesam.

Obiteljski ručkovi postali su sve tiši. Ana je počela izbjegavati baku, a Dario joj se javljao samo kad bi mu trebao novac za vozački ispit ili novi mobitel. Mama i tata su se često svađali oko toga treba li baki reći da njezin način darivanja nije ono što djeca žele. “Ne možemo joj to reći! Ona misli da radi najbolje za njih!” branila ju je mama. “Ali djeca pate!” uzvraćao bi tata.

Jednog dana, kad sam već bila na drugoj godini fakulteta, baka se razboljela. Ležala je u bolnici na Rebru, okružena bijelim zidovima i tišinom koju ni zvuk infuzije nije mogao razbiti. Sjela sam kraj nje i prvi put joj rekla ono što me godinama boljelo: “Bako, voljela bih da si mi barem jednom donijela čokoladu ili plišanog medvjedića. Da si me zagrlila kad sam plakala zbog loše ocjene ili me pohvalila kad sam pobijedila na natjecanju iz matematike. Novac… novac nije ljubav.”

Baka me pogledala suznih očiju. “Ivana… Nisam znala drugačije. Moja majka mi nikad nije pokazivala ljubav osim kroz rad i štednju. Bojala sam se da ću vas razmaziti ako vam donosim poklone. Mislila sam da ću vas tako zaštititi od života kakav sam ja imala.”

Tada sam shvatila – iza svake štedne knjižice stajao je strah, a ne hladnoća. Strah od siromaštva, od gladi koju je baka preživjela kao dijete u ratu, od gubitka svega što voliš preko noći. Ali to nisam mogla objasniti onoj maloj Ivani koja je željela samo jedan običan poklon.

Baka je umrla nekoliko mjeseci kasnije. Na sprovodu su svi pričali o njezinoj štedljivosti i mudrosti, ali ja sam plakala zbog svega što nismo imali – zajedničkih uspomena, smijeha i sitnih radosti koje čine djetinjstvo toplim.

Danas imam svoju djecu i svaki put kad im donosim poklon ili ih zagrlim bez razloga, sjetim se bake Mare i pitam se: Jesam li ja bolja majka jer im dajem ono što ona meni nije znala dati? Ili možda griješim na neki drugi način? Možda ljubav ima mnogo lica i nijedno nije savršeno.

Što vi mislite – jesu li sitnice važnije od sigurnosti? Može li se ljubav mjeriti štednjom ili poklonima?