Zašto sam pristala čuvati unuka: Lekcija o ljubavi i izdržljivosti
“Mama, možeš li danas pričuvati Tarika? Vrtić ga ne prima jer ima temperaturu, a ja stvarno ne mogu izostati s posla…” Glas moje kćeri Lejle bio je napet, gotovo na rubu suza. Pogledala sam kroz prozor na kišni sarajevski dan, osjećajući kako mi srce poskakuje od brige i tuge. Nisam joj mogla reći ne, iako sam znala da će mi biti teško. Moja leđa već mjesecima bole, a ruke mi drhte kad duže držim nešto teže. Ali Tarik je moj unuk, moj mališan s onim velikim smeđim očima koje me uvijek podsjete na mog rahmetli muža, Enesa.
“Naravno, Lejla. Dovedi ga. Sve ćemo mi to izdržati,” odgovorila sam, pokušavajući zvučati vedro. Čim sam spustila slušalicu, osjetila sam težinu dana koji me čeka. Moja najstarija unuka, Ajla, već je otišla na fakultet u Zagreb i danas ima važne ispite i liječnički pregled. Nema tko drugi osim mene.
Sat kasnije, Lejla je stigla s Tarikom u naručju. Dječak je bio topao kao peć, nos mu crven, a oči umorne. “Mama, hvala ti. Znam da ti nije lako…” Lejla me zagrlila čvrsto, kao kad je bila mala djevojčica koja se boji mraka.
“Idi, dijete moje. Sve će biti dobro,” šapnula sam joj na uho.
Kad su vrata za njom zalupila, ostala sam sama s Tarikom. Pogledao me tužno i promrmljao: “Bako, boli me grlo.”
“Znam, dušo. Hajde da ti napravim čaj od kamilice kao što je meni moja baka pravila kad sam bila mala u Mostaru.”
Dok sam grijala vodu, Tarik je sjedio na kauču i gledao crtiće. Povremeno bi zakašljao tako snažno da me presjeklo kroz srce. Sjetila sam se dana kad sam ja bila mlada majka – kako sam znala biti iscrpljena, ali nikad nisam imala luksuz odustati. Danas su vremena drugačija, ali briga za dijete uvijek ostaje ista.
Nakon čaja i nekoliko zalogaja dvopeka, Tarik je zaspao na mom krilu. Gledala sam ga i osjećala kako mi se oči pune suzama. Sjetila sam se Ajle – kako je prije samo nekoliko godina trčala po ovom istom stanu, a sada je već odrasla žena koja živi sama u drugoj državi. Sjetila sam se Enesa – kako bi sada znao nasmijati Tarika nekom šalom ili pričom iz djetinjstva.
Telefon je zazvonio. Bila je to moja sestra Sanela iz Tuzle.
“Šta radiš, Amira? Kako si?”
“Čuvam Tarika danas. Lejla mora raditi, a Ajle nema… Znaš kako je – kad si baka, nema penzije od ljubavi.” Naslonila sam glavu na zid i osjetila kako mi umor ulazi u kosti.
Sanela se nasmijala: “Ma ti si uvijek bila najjača od nas. Sjećaš li se kad si čuvala mene dok su naši roditelji radili u rudniku?”
“Sjećam se… I tada sam mislila da ne mogu više, ali evo me još uvijek tu.”
Popodne je prošlo u izmjeni toplih obloga, bajki i pokušaja da Tarika nagovorim da pojede juhu koju nikako nije volio. U jednom trenutku počeo je plakati jer ga boli uho.
“Bako, hoću mamu!”
Stisnula sam ga uz sebe i šaputala: “Znam, dušo. I ja bih sada voljela zagrliti svoju mamu. Ali mama će brzo doći. Hajde da brojimo aute kroz prozor dok čekamo.” Tako smo brojili crvene i plave automobile dok mu suze nisu presušile.
Kad je Lejla napokon stigla s posla, izgledala je kao da će se srušiti od umora.
“Mama… ne znam kako bih bez tebe,” rekla je tiho dok je uzimala Tarika u naručje.
“Svi mi mislimo da ne možemo dok ne moramo,” odgovorila sam joj i osjetila kako mi srce puca od ponosa i tuge istovremeno.
Navečer, kad su otišli, sjela sam sama u kuhinji uz šalicu hladnog čaja. Gledala sam stare fotografije – Ajla s prvim ruksakom za školu, Lejla na maturi, Enes na roštilju s prijateljima… Sve te slike bile su dokaz da život ide dalje bez obzira na sve naše strahove i umor.
Pitala sam se: Jesam li dovoljno dala svojoj djeci? Jesam li bila dobra majka i baka? Ili smo svi mi samo ljudi koji pokušavaju preživjeti dan po dan?
Možda ljubav nije u velikim gestama nego u ovakvim sitnim žrtvama – kad pristaneš čuvati bolesnog unuka iako te sve boli, jer znaš da si ti zadnja linija obrane za svoju obitelj.
Što vi mislite – gdje završava snaga jedne bake ili majke? Je li ljubav dovoljna da nas drži na nogama kad sve drugo zakaže?