Odjeci Ponoći
Ana je oduvijek voljela tišinu grada noću. Užurbane ulice Zagreba pretvarale su se u miran krajolik, s tek udaljenim brujanjem prometa i povremenim šuštanjem lišća koje bi prekidalo tišinu. Tijekom jedne od tih mirnih šetnji kući s kasne smjene u restoranu, prvi put ga je čula—mekanu, sablasnu melodiju koja je kao da lebdjela zrakom.
Isprva je Ana mislila da joj vjetar samo vara uši. No kako je nastavila niz slabo osvijetljenu ulicu, zvuk je postajao jasniji, određeniji. Bila je to melodija koju nije mogla prepoznati, ali koja je budila nešto duboko u njoj. Vođena neobjašnjivim porivom, slijedila je melodiju, njezini koraci tiho su odjekivali na pločniku.
Zvuk ju je doveo do uske uličice, one koju nikad prije nije primijetila unatoč tome što je tuda prošla bezbroj puta. Oklijevajući, ali znatiželjna, Ana je zakoračila u sjene, srce joj je lupalo mješavinom straha i uzbuđenja. Melodija je sada bila glasnija, gotovo kao da ju doziva.
Dok se upuštala dublje u uličicu, naišla je na staru, istrošenu violinu koja je ležala na tlu. Bio je to neobičan prizor, napušten i izvan mjesta usred urbane propasti. Žice su bile istrošene, ali činilo se da isijavaju blagi sjaj pod mjesečinom. Ana ju je podigla, osjećajući neočekivanu toplinu kako joj se širi prstima.
Odjednom, melodija je prestala. Tišina je bila zaglušujuća, pritiskala ju sa svih strana. Anin um bio je preplavljen pitanjima—tko je ostavio ovu violinu ovdje? Zašto se činila tako značajnom? No prije nego što je mogla dalje razmišljati, hladan povjetarac prostrujao je kroz uličicu, noseći sa sobom osjećaj zloslutnosti.
Tijekom sljedećih nekoliko dana, Ana se našla neobjašnjivo privučena violini. Odnijela ju je kući, ne mogavši se otresti osjećaja da skriva neku skrivenu tajnu. Dok ju je svirala, sablasna melodija se vratila, ispunjavajući njezin mali stan svojom jezivom ljepotom. Ipak, sa svakom notom Ana je osjećala sve veću nelagodu, kao da budi nešto što bi najbolje bilo ostaviti uspavano.
Njezine noći postale su nemirne, progonjene živopisnim snovima o sjenovitim figurama i šaptavim upozorenjima. Nekada utješna samoća grada sada se činila opresivnom, a Ana je počela primjećivati čudne pojave—treperava svjetla, hladne propuhe u zatvorenim sobama i prolazne obrise pokreta na rubu vida.
Očajna za odgovorima, Ana se upustila u istraživanje podrijetla violine. Otkrila je da je pripadala poznatom glazbeniku koji je nestao pod tajanstvenim okolnostima prije nekoliko desetljeća. Glasine su govorile o prokletstvu vezanom uz njegovu posljednju kompoziciju—melodiji za koju se govorilo da zarobljava one koji ju čuju.
Unatoč rastućem strahu, Ana se nije mogla natjerati da se rastane od violine. Kao da je postala dio nje, njezina glazba isprepletena s njezinom dušom. No kako su dani prelazili u tjedne, granica između stvarnosti i noćne more postajala je sve nejasnija. Sjene su postajale smjelije, njihovi šapti sve uporniji.
Jedne sudbonosne noći, dok je Ana svirala violinu po stoti put, shvatila je prekasno da ju je zarobila njezina sablasna melodija. Sjene su se zatvorile oko nje, njihov hladni zagrljaj gušio ju i bio neumoljiv. U tom trenutku Ana je shvatila da su neka otkrića najbolje ostaviti neotkrivena.