Sudbina nas je spojila, ali život nas je razdvojio: Priča o Lejli i Dini

“Ne možeš mi to sada reći, Dine!” vrištala sam kroz suze, dok su mi ruke drhtale nad njegovim mobitelom. Bio je kasni novembar, hladan sarajevski zrak rezao je kroz prozor naše male sobe u studentskom domu. Dine je stajao nasuprot mene, pogleda spuštenog, kao da traži oprost na podu. “Lejla, molim te, pusti me da objasnim…” Njegov glas je bio tih, slomljen, ali meni je zvučao kao izdaja. Samo nekoliko sati ranije, planirali smo gdje ćemo slaviti našu maturu, kako ćemo nakon faksa zajedno otići u Zagreb, možda čak i dalje, u svijet. Imali smo planove, snove, obećanja.

Ali onda je zazvonio njegov telefon. Na ekranu je pisalo “Mama”. Nisam ni slutila da će taj razgovor promijeniti sve. “Dine, moraš se vratiti kući. Tvoj otac je doživio moždani udar. Ne znamo hoće li preživjeti noć.” Sjećam se kako mu je lice u trenu izgubilo boju, kako su mu ruke počele drhtati. Bez riječi je obukao jaknu i nestao niz hodnik. Ostala sam sama, zureći u prazno, osjećajući kako mi se cijeli svijet ruši.

Sljedećih dana, Dine je bio u Mostaru. Javljao se rijetko, kratkim porukama: “Sve je isto. Tata je još uvijek u komi.” “Mama ne spava. Ja ne znam šta da radim.” Pokušavala sam biti podrška, ali osjećala sam se bespomoćno. Moja mama, Azra, stalno je ponavljala: “Lejla, pusti ga, ima on svojih problema. Ne možeš ti spasiti cijeli svijet.” Ali ja sam vjerovala u nas. Vjerovala sam da će se vratiti, da ćemo zajedno proći kroz sve.

Prošlo je mjesec dana. Dine se nije vraćao. Počela sam sumnjati. Jedne večeri, dok sam sjedila s prijateljicom Anom u kafiću, ona me pogledala ozbiljno: “Lejla, jesi li sigurna da je sve kako ti misliš? Čula sam da ga viđaju s nekom djevojkom u Mostaru.” Osjetila sam kako mi srce preskače. “To nije moguće. Dine ne bi…” ali riječi su mi zapele u grlu.

Te noći, nazvala sam ga. “Dine, moramo razgovarati. Osjećam da nešto nije u redu.” S druge strane je bila tišina. “Lejla, ne znam kako da ti kažem… Upoznala je me Amra. Ona je medicinska sestra koja brine o mom ocu. Pomogla mi je kad sam bio na dnu. Nisam to planirao, ali…” Nisam ga pustila da završi. Prekinula sam vezu, osjećajući kako mi se cijeli svijet raspada.

Sljedećih dana, nisam izlazila iz sobe. Mama je dolazila, donosila mi supu, pokušavala me natjerati da jedem. “Lejla, život ide dalje. Nije on jedini muškarac na svijetu.” Ali meni je Dine bio sve. Svi naši planovi, naši snovi, nestali su u jednom trenutku. Počela sam preispitivati sve – jesam li ja kriva? Jesam li trebala biti uz njega, otići u Mostar, boriti se za nas?

Jednog dana, odlučila sam otići u Mostar. Morala sam ga vidjeti, čuti istinu iz njegovih usta. Stigla sam pred njegovu kuću, srce mi je tuklo kao ludo. Otvorila mi je njegova mama, Senada. Pogledala me s tugom u očima. “Lejla, drago mi je što si došla. Dine je u bolnici s ocem. Znaš, teško mu je. Ne zamjeri mu ako je pogriješio. Svi griješimo kad smo slabi.”

U bolnici sam ga pronašla u hodniku, sjedio je sam, glave naslonjene na zid. Kad me ugledao, ustao je, ali nije znao šta da kaže. “Lejla, žao mi je. Nisam htio da te povrijedim. Sve se desilo tako brzo. Amra je bila tu kad mi je bilo najteže. Ti si bila daleko…” Suze su mi krenule niz lice. “Znači, to je to? Sve što smo planirali, sve što smo sanjali, nestalo je zbog jedne noći?” Dine je šutio. “Ne znam. Možda je sudbina tako htjela. Možda nismo bili dovoljno jaki.”

Vratila sam se u Sarajevo slomljena. Dani su prolazili, ali bol nije jenjavala. Prijatelji su me pokušavali oraspoložiti, ali ja sam bila izgubljena. Počela sam pisati dnevnik, zapisivati sve svoje misli, sve što me boljelo. Jedne večeri, dok sam gledala stare slike nas dvoje, shvatila sam da moram nastaviti dalje. Da ne mogu živjeti u prošlosti.

Godinu dana kasnije, završila sam fakultet. Dine mi je poslao poruku: “Čestitam, Lejla. Ponosan sam na tebe. Žao mi je zbog svega.” Nisam mu odgovorila. Naučila sam da nekad ljubav nije dovoljna. Da život ima svoje planove, bez obzira na naše želje.

Danas, kad prođem pored mjesta gdje smo se prvi put poljubili, osjetim tugu, ali i zahvalnost. Zahvalnost što sam voljela, što sam bila voljena, makar i na kratko. I pitam se – je li sudbina zaista ta koja odlučuje, ili smo mi ti koji biramo kako ćemo voljeti i koliko ćemo se boriti za ono što nam je važno?

“Možemo li ikada zaista preboljeti prvu ljubav? Ili nas ona zauvijek oblikuje, bez obzira na to koliko puta pokušamo krenuti dalje?”