Štednja moje majke – cijena mog djetinjstva

“Ne, Lejla, ne možeš na izlet sa razredom, znaš da to košta previše!” Majčin glas je bio oštar, ali u njenim očima sam vidjela nešto što nisam mogla tada razumjeti – strah, možda, ili samo umor. Stajala sam u hodniku, držeći letak za izlet na Plitvička jezera, dok su mi ruke drhtale. Svi su išli, samo ja ne. Opet. “Ali mama, svi idu, samo ja neću!” glas mi je zadrhtao, ali ona je samo odmahnula rukom i nastavila slagati stare džempere u ormar. “Nije kraj svijeta, Lejla. Bit će još izleta. A i znaš da nam treba svaka marka.”

Odrasla sam u Sarajevu, u malom stanu u naselju Grbavica, gdje su zidovi bili tanki, a snovi još tanji. Mama je radila kao blagajnica u lokalnoj trgovini, a tata je otišao kad sam imala šest godina. Ostale smo same, ona i ja, i njena vječna borba protiv siromaštva. Svako jutro budila me zvonjava budilice i miris jeftine kave. “Lejla, ustaj, škola ne čeka!” vikala bi iz kuhinje, dok sam ja još pokušavala sanjati o nečemu ljepšem, nečemu što nije stara odjeća i grah iz konzerve.

Sjećam se kako sam nosila kaput od svoje sestrične Amre, koji je bio dva broja prevelik i već izblijedio na laktovima. Djeca u školi su me zadirkivala. “Gle, Lejla opet nosi Amrin kaput! Kad ćeš ti imat nešto svoje?” pitala je Mirela, uvijek glasna i uvijek u novim stvarima. Nisam znala što da kažem. Samo sam šutjela i gledala u pod, nadajući se da će zvono zazvoniti i prekinuti tu sramotu.

Mama je štedjela na svemu. Nikad nismo išle u kino, nikad nismo jele vani. Subotom bi išla na pijacu pred kraj radnog vremena, kad su prodavači spuštali cijene. “Treba znati kad kupovati, Lejla. Pametna žena štedi,” govorila bi, dok je birala najjeftinije jabuke, one s mrljama. Ponekad sam sanjala o čokoladi, ali mama bi samo rekla: “To je luksuz, Lejla. Ne treba ti to.”

Jednog dana, kad sam imala deset godina, došla sam kući uplakana. U školi su svi pričali o rođendanskoj zabavi kod Tarika. Svi su bili pozvani, osim mene. “Mama, zašto nas nitko ne zove? Zašto nikad ne mogu biti kao ostali?” pitala sam kroz suze. Sjela je kraj mene, zagrlila me i šutjela. Prvi put nisam osjetila toplinu u tom zagrljaju, samo težinu njene šutnje. “Zato što nismo kao ostali, Lejla. Ali mi smo snažne. Mi ćemo preživjeti.”

Godine su prolazile, a ja sam naučila šutjeti. Naučila sam ne tražiti, ne željeti, ne sanjati. Sve što sam imala bilo je “za svaki slučaj” spremljeno u ladici ili staklenci. Mama je svaku kunu, svaku marku, svaki fening stavljala na stranu. “Jednog dana, Lejla, bit će ti drago što sam štedjela. Nećeš morati moliti nikoga za pomoć.”

Ali meni nije bilo drago. Osjećala sam se kao da sam nevidljiva, kao da nisam vrijedna ničega osim štednje. Kad sam završila osnovnu školu, dobila sam stipendiju za gimnaziju. Mama je bila ponosna, ali i dalje nije dopuštala nikakve “izlete” ili “luksuze”. “Uči, Lejla, to je tvoja karta za bolji život.”

U srednjoj školi sam upoznala Dinu. On je bio sve što ja nisam – opušten, nasmijan, bezbrižan. Njegova mama je radila u banci, tata mu je imao malu firmu. Kad sam prvi put došla kod njih, dočekala me miris kolača i smijeh. Osjećala sam se kao uljez. “Lejla, uzmi još kolača!” nudila me njegova mama, a ja sam se bojala uzeti, navikla da je sve što je slatko – zabranjeno.

Dino me jednom pitao: “Zašto si uvijek tako ozbiljna? Kao da nosiš cijeli svijet na leđima.” Nisam znala što da mu kažem. Kako objasniti nekome tko nikad nije morao brojati novac za kruh, što znači odrasti uz majku koja štednju pretvara u religiju?

S vremenom sam se udaljila od mame. Počela sam raditi honorarno, čuvala djecu, prevodila tekstove, samo da imam nešto svoje. Kad sam prvi put kupila sebi novu majicu, osjećala sam se kao da sam počinila zločin. “Lejla, jesi li ti normalna? Toliko novca za majicu?!” vikala je mama kad je vidjela račun. “To je moj novac, mama. Ja sam ga zaradila.”

Svađa je bila žestoka. “Ti ne znaš što znači boriti se! Sve što imaš, imaš zahvaljujući meni!” vrištala je. “A što imam, mama? Sram? Osjećaj manje vrijednosti? Nikad nisi pitala što ja želim, samo si štedjela!”

Te noći sam spakirala nekoliko stvari i otišla kod Dine. Plakala sam cijelu noć. “Možda sam grozna kćerka,” šaptala sam. “Ne, Lejla, ti si samo željna života,” tješio me Dino.

Godine su prošle. Završila sam fakultet, zaposlila se u Zagrebu. Mama je ostala sama u Sarajevu. Povremeno bismo razgovarale, ali nikad više nismo bile bliske. Kad sam joj prvi put poslala novac, odbila ga je. “Ne treba mi tvoja milostinja. Ja sam štedjela za nas.”

Ponekad, kad prođem pored izloga s dječjom odjećom, zastanem i gledam male haljinice. Pitam se kakva bih bila da sam imala samo jednu novu haljinu, jedan dan bez brige o novcu. Jesam li postala jača zbog svega toga, ili sam samo naučila biti škrta na osjećajima?

Danas, kad pogledam svoj život, pitam se: je li vrijedilo? Jesam li izgubila djetinjstvo da bih dobila sigurnost? I hoću li ikada moći oprostiti majci što mi je uskratila radost zbog straha od siromaštva? Možda vi znate odgovor. Da li je štednja vrijedna cijene koju plaćamo u srcu?