Moj sin nije sluga: Priča o svekrvi koja je razdvojila našu porodicu

“Neće moj Dario biti tvoja sluga!” vrisnula je gospođa Kovačević, tresući rukom po stolu tako snažno da su šalice za kavu zadrhtale. Stajala sam nasred kuhinje, s krpom u ruci, dok mi je srce tuklo kao ludo. Dario je sjedio za stolom, spuštenih očiju, šutio je kao da ga se sve to ne tiče. U tom trenutku sam znala – nešto se u meni slomilo.

Sve je počelo sasvim bezazleno. Nakon što smo se Dario i ja vjenčali, preselili smo se u njegov stan u Novom Zagrebu. Prvih nekoliko mjeseci bili su puni nade i planova. Oboje smo radili, vraćali se kući umorni, ali sretni što smo zajedno. No, uskoro su počeli problemi – sitni, svakodnevni, ali uporno su rasli. Dario bi bacio čarape po stanu, ostavljao prljavo posuđe u sudoperu, a ja bih sve to pokupila. U početku sam mislila da je to normalno, ali kako su dani prolazili, osjećala sam se kao sluškinja.

Jednog dana, skupila sam hrabrost i rekla mu: “Dario, možeš li ti danas usisati i oprati suđe? Ja moram završiti izvještaj za posao.” Pogledao me zbunjeno, kao da sam ga pitala da preseli planinu. “Pa… znaš da to uvijek ti radiš. Mama je uvijek sve radila kod kuće.”

“Ali ja nisam tvoja mama,” odgovorila sam tiho.

Nisam znala da će te riječi pokrenuti lavinu. Sljedeći dan, dok sam još bila na poslu, zazvonio mi je mobitel. Bila je to njegova majka.

“Ivana, čula sam da tjeraš Darija da radi ženske poslove. Sram te bilo! Moj sin nije odrastao da pere podove i kuha ručak! Ako ti ne znaš biti žena, možda si pogriješila adresu.”

Osjećala sam kako mi se obrazi žare od poniženja i bijesa. Nisam joj ništa odgovorila, samo sam prekinula poziv i sjela na klupu ispred zgrade. Suze su mi tekle niz lice. Nisam znala što dalje.

Te večeri pokušala sam razgovarati s Dariom. “Tvoja mama me zvala. Rekla mi je… svašta. Dario, zar stvarno misliš da je normalno da sve radim sama?”

Slegnuo je ramenima: “Znaš kakva je ona. Ne trebaš se obazirati.”

“Ali ti se obazireš! Svaki put kad ona nešto kaže, ti me gledaš kao stranca u vlastitoj kući!”

Nakon toga uslijedili su dani šutnje. Dario bi dolazio kasno s posla, ja bih već bila u krevetu. Počeli smo se udaljavati. Svekrva je dolazila češće nego prije – donosila bi mu omiljenu pitu od jabuka i prigovarala mi zbog načina na koji slažem rublje ili čistim prozore.

Jednog vikenda, dok smo doručkovali, svekrva je iznenada izjavila: “Ivana, možda bi trebala razmisliti o tome da ostaviš posao kad dobijete djecu. Djeca trebaju majku kod kuće, a ne karijeristicu koja tjera muža da pere podove!”

Pogledala sam Darija tražeći podršku, ali on je samo šutio i gledao u tanjur.

“Znaš što?” rekla sam drhteći od bijesa. “Možda bi bilo bolje da živite sami! Očito vam smetam!”

Svekrva se nasmijala: “Eto vidiš! Prava žena nikad ne bi tako nešto rekla!”

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala – svoj grad, prijatelje, čak i odnos s roditeljima koji su me upozoravali da će mi biti teško s tradicionalnom obitelji kao što je Darijeva. Ali voljela sam ga. Ili sam barem mislila da ga volim.

Sljedećih tjedana situacija se samo pogoršavala. Svekrva je počela dolaziti bez najave, donositi hranu i čistiti stan po svom ukusu. Jednom sam došla kući i zatekla je kako preuređuje ormare.

“Što radite?” upitala sam izbezumljeno.

“Samo ti pomažem, vidim da ne stižeš sve sama,” odgovorila je s osmijehom koji me progonio u snovima.

Dario nije ništa rekao. Počela sam osjećati kao gost u vlastitom domu.

Jedne večeri, nakon još jedne svađe zbog neopranog suđa, Dario je rekao: “Možda bi stvarno trebala malo popustiti. Mama samo želi pomoći.”

“Ne želim njezinu pomoć! Želim tvoj respekt! Želim partnera, a ne još jedno dijete o kojem moram brinuti!”

Te riječi su visile u zraku poput oluje koja samo što nije pukla.

Nakon nekoliko mjeseci napetosti i tihe patnje, odlučila sam otići na nekoliko dana kod svojih roditelja u Osijek. Tamo sam prvi put nakon dugo vremena mogla slobodno disati. Mama me zagrlila i rekla: “Dijete moje, nitko nema pravo gaziti tvoje dostojanstvo. Ni muž ni njegova majka.”

Tih dana sam shvatila koliko sam izgubila sebe pokušavajući udovoljiti svima osim sebi.

Kada sam se vratila u Zagreb, Dario me dočekao hladno. “Mama kaže da nisi spremna biti supruga ni majka ako ne možeš prihvatiti naš način života.”

Pogledala sam ga ravno u oči: “A što ti kažeš?”

Nije odgovorio.

Te večeri spakirala sam svoje stvari i otišla. Bilo je bolno gledati kako se moj brak raspada zbog tuđih očekivanja i nesposobnosti za kompromis.

Danas živim sama u malom stanu na Trešnjevci. Radim više nego ikad prije, ali barem znam da sve što imam – moje vrijeme, moj trud – pripada meni.

Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što nisam više popustila? Ili je možda vrijeme da svi mi na Balkanu prestanemo očekivati od žena da budu sluškinje vlastitih muževa?

Što vi mislite – gdje prestaje kompromis a počinje gubitak sebe?