Kad sam ostavila kćerku zbog posla u Njemačkoj: Cijena preživljavanja

“Ne mogu ti oprostiti, mama! Nikada!” Anin glas odjekuje kroz stan kao udarac. Sjedim za kuhinjskim stolom, ruke mi drhte dok pokušavam pronaći riječi koje bi mogle ublažiti bol koju osjećam već godinama. Ali riječi su mi uvijek bile slabost, pogotovo kad je trebalo objasniti zašto sam je ostavila samu kad joj je bilo najteže.

Imam 59 godina. Moja kćerka Ana ima 32. Živimo u istom gradu, ali između nas je provalija šutnje i neizgovorenih zamjerki. Sve je počelo davno, kad sam još vjerovala da se život može popraviti ako dovoljno radiš i trpiš. Kad je Ana imala tri godine, razvela sam se od njenog oca, Ivana. Bio je alkoholičar, a ja sam bila premlada i previše umorna od svakodnevnih svađa i praznih obećanja. On nije mario ni za mene ni za Anu. Kad sam ga napustila, ostala sam sama s djetetom i dugovima.

Stan u Novom Zagrebu bio je malen, ali naš. Radila sam kao blagajnica u Konzumu, a navečer čistila stubišta po zgradama. Ivan nije plaćao alimentaciju. Nije ni radio. Dugovi su rasli, a ja sam brojala kune do zadnje lipe. Sjećam se jedne zime kad su nam isključili grijanje jer nisam mogla platiti režije. Ana je tada imala deset godina i pitala me: “Mama, hoće li nas izbaciti iz stana?” Nisam znala što da joj kažem.

Kad je napunila dvanaest, stigla mi je ponuda od prijateljice iz Osijeka koja je već radila u Njemačkoj kao njegovateljica starijih osoba. “Snježana, ovdje možeš zaraditi više za mjesec dana nego za pola godine u Zagrebu!” rekla mi je kroz slušalicu. Srce mi se slamalo dok sam razmišljala o Ani, ali nisam vidjela drugi izlaz. Dug za stanarinu bio je ogroman, prijetili su nam ovrhom. Nisam imala izbora.

“Ana, moram ići raditi vani. Samo na godinu dana, obećavam!” rekla sam joj te večeri dok smo sjedile na kauču. Gledala me velikim smeđim očima punim straha i tuge. “Ali mama… tko će biti sa mnom?”

Dogovorila sam s mojom sestrom Marinom da će Ana biti kod nje dok se ne vratim. Marina je imala dvoje djece i bila dobra teta, ali nije bila majka mojoj Ani. Kad sam odlazila na autobusni kolodvor, Ana me grčevito zagrlila i šapnula: “Nemoj me zaboraviti.”

Njemačka nije bila obećana zemlja kakvom sam je zamišljala. Radila sam po 12 sati dnevno, njegovala staricu koja me često vrijeđala jer nisam znala dovoljno njemačkog. Spavala sam u maloj sobici, jela ostatke hrane i plakala svaku večer gledajući Anine slike na mobitelu. Slala sam svaki euro kući, otplaćivala dugove i kupovala Ani sve što nisam mogla prije: novu jaknu, tenisice, knjige za školu.

Ali godine su prolazile. Godina dana pretvorila se u dvije, pa tri… Svaki put kad bih došla kući na kratki godišnji, Ana bi bila sve udaljenija. Više nije trčala u moj zagrljaj. Počela je izbjegavati razgovore sa mnom, a ja sam osjećala kako mi klizi iz ruku.

Jednog ljeta, kad je imala 16 godina, došla sam kući i zatekla je kako puši na balkonu s društvom iz kvarta. Pogledala me hladno: “Što ti znaš o meni? Ti si samo žena koja šalje novac.” Te riječi su me zaboljele više od svih uvreda koje sam ikad čula.

Pokušavala sam razgovarati s njom, ali svaki pokušaj završio bi svađom ili šutnjom. Marina mi je rekla: “Snježana, dijete ti pati. Fališ joj.” Ali što sam mogla? Bez tog posla izgubile bismo sve.

Kad je Ana završila srednju školu, vratila sam se za stalno u Zagreb. Mislila sam da ćemo nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Ali ona je već imala svoj život – dečka Dinu iz Dubrave, prijatelje koje nisam poznavala, navike koje nisam razumjela.

Jedne večeri sjela sam kraj nje dok je gledala seriju na laptopu.

“Ana… možemo li razgovarati?”

Nije podigla pogled.

“O čemu? O tome kako si me ostavila kad mi je bilo najteže? O tome kako si propustila sve moje rođendane? Prvu menstruaciju? Prvi dečko? Prvu peticu?”

Nisam znala što reći. Samo sam plakala.

Danas živimo pod istim krovom jer si ne može priuštiti stanarinu sama. Ali između nas nema bliskosti. Svaka večera prolazi u tišini ili površnim rečenicama o vremenu i računima.

Ponekad se pitam jesam li mogla drugačije. Je li ljubav majke mjera žrtve ili prisutnosti? Je li bolje biti tu i nemati ništa ili otići i osigurati djetetu budućnost?

Možda će mi netko od vas reći: što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće ispraviti prošlost ili su neke rane jednostavno preduboke?