Godinama sam živjela u Americi nadajući se boljem životu za sebe i svoju kćer, ali sada, kad su mi godine na leđima i gledam njih kako žive svoj život, samo želim natrag, u svoj stan u Sarajevu, i da konačno brinem o sebi, a ne o tuđim očekivanjima. Sjećanja na mamu prate me svakodnevno, a osjećaj krivnje zbog svega što sam žrtvovala – i dalje me razdire. Zar nije vrijeme da malo mislim i na sebe?
Moje ime je Dario. Otišao sam raditi u Njemačku kako bih prehranio porodicu, ali povratak kući otkrio je neočekivane probleme. Sada se pitam jesam li ja jedini koji nosi teret ili je vrijeme da i supruga preuzme odgovornost.
Godinama sam radila u Njemačkoj, odricala se svega da bih svojoj djeci osigurala domove i bolju budućnost. Sada, kad sam ostala sama i umorna, moja djeca me ne žele primiti ni u jedan od tih stanova. Pitam se gdje sam pogriješila i ima li smisla sve što sam žrtvovala.
Moje ime je Snježana, imam 59 godina i živim u Zagrebu. Prije dvadeset godina napustila sam svoju dvanaestogodišnju kćerku Anu i otišla raditi u Njemačku, vjerujući da je to jedini način da preživimo. Danas me Ana ne može ni pogledati, a ja se pitam jesam li zaista imala izbora.
Godinama sam radila u Njemačkoj, sanjajući dan kada ću se vratiti svojoj djeci u Zagrebu. Sve što sam zaradila, uložila sam u njihove stanove, vjerujući da će mi to donijeti bliskost i zahvalnost. No, kad sam se napokon vratila, dočekala me hladnoća i osjećaj da više nemam dom.