Pismo koje nikad nisam poslala: Priča o mom očuhu Ivanu

“Ne možeš mi reći što da radim! Ti nisi moj otac!” viknula sam iz sveg glasa, tresući se od bijesa i srama dok su mi suze klizile niz obraze. Ivan je stajao na vratima moje sobe, šutke, s onim njegovim blagim pogledom koji me uvijek izluđivao. Mama je negdje u kuhinji tiho plakala, a ja sam osjećala kako se cijela kuća trese od napetosti. Bio je to običan četvrtak navečer u našem stanu na zagrebačkoj Trešnjevci, ali meni se činilo kao da se svijet ruši.

Imala sam tada šesnaest godina i bila sam uvjerena da me nitko ne razumije. Moj biološki otac, Dario, otišao je kad sam imala devet. Obećavao je da će dolaziti, ali svaki put bi izostao zbog “posla” ili “gužve na granici”. Mama je godinama pokušavala sve sakriti od mene, ali ja sam znala – tata nas je ostavio zbog druge žene u Mostaru. Kad se Ivan pojavio, nisam mu dala ni šansu. Bio je tih, radio kao vozač tramvaja i uvijek donosio cvijeće mami. Meni je donosio čokoladice i pokušavao pričati o školi, ali ja bih samo okrenula očima.

Sjećam se jedne zime kad sam se vraćala iz škole, a snijeg je padao tako gusto da nisam vidjela prste pred nosom. Zaboravila sam ključeve, a mama je radila drugu smjenu. Stajala sam pred vratima i drhtala kad se pojavio Ivan. “Ajde, mala, uđi unutra, smrznut ćeš se,” rekao je tiho. Nisam mu odgovorila, ali sam ušla. Skuhao mi je čaj i ostavio kolače na stolu. Nisam mu zahvalila.

Godinama smo živjeli tako – on pokušava, ja odbijam. Mama je često plakala zbog mene. “Zašto ne možeš biti barem pristojna prema Ivanu? On te voli kao svoje dijete,” govorila bi mi kroz suze. Ja bih samo šutjela i gledala kroz prozor.

Sve se promijenilo onog dana kad sam dobila poziv iz škole – upala sam u nevolju zbog tuče s djevojkom iz razreda. Mama nije mogla doći pa je Ivan došao po mene. Sjedili smo u njegovom starom Golfu ispred škole. “Znaš,” rekao je nakon duge tišine, “nije lako biti roditelj nečijem djetetu. Ali ja bih volio da mi barem ponekad daš priliku.”

Nisam znala što reći. Prvi put sam vidjela suze u njegovim očima.

Prošle su godine. Upisala sam fakultet u Sarajevu i otišla od kuće. Ivan mi je svaki mjesec slao pakete – domaće kekse, šalove koje je mama plela, pa čak i knjige koje sam spominjala usput. Nikad nije zaboravio moj rođendan.

Kad sam diplomirala, mama i Ivan došli su na promociju. Svi su roditelji pljeskali svojoj djeci, a Ivan je stajao u kutu s fotoaparatom i smiješkom koji nikad prije nisam vidjela. Nakon ceremonije prišao mi je i tiho rekao: “Ponosan sam na tebe.”

Tada sam prvi put zagrlila Ivana. Osjetila sam kako mu srce lupa brzo kao i moje.

Prije dvije godine mama je oboljela od raka. Ivan nije spavao noćima, brinuo se o njoj dok sam ja dolazila vikendom iz Sarajeva. Gledala sam ga kako joj mijenja zavoje, kuha juhu i tiho joj pjeva stare dalmatinske pjesme kad misli da ga nitko ne čuje.

Jedne noći sjeli smo na balkon dok je mama spavala. “Znaš,” rekao mi je tiho, “nikad nisam mislio da ću imati obitelj. Tvoja mama i ti ste mi dali sve što imam.” Nisam mogla izdržati – počela sam plakati kao dijete.

Kad je mama umrla prošle jeseni, Ivan i ja smo ostali sami u praznom stanu. Nisam znala kako dalje. On mi je skuhao kavu i rekao: “Moramo jedno drugo čuvati sada.” I jesmo.

Danas imam trideset godina i pišem ovo pismo koje nikad nisam imala hrabrosti dati Ivanu. Možda ga nikad neće pročitati, ali želim da zna – bio si mi otac kad mi je najviše trebalo. Hvala ti što si bio tu kad moj pravi otac nije mogao ili nije htio biti.

Ponekad se pitam: koliko nas ima koji nismo znali cijeniti one koji su nas voljeli najviše? Koliko puta promašimo priliku za ljubav jer gledamo samo krvne veze? Možda će netko od vas prepoznati sebe u ovoj priči.