Nisu Me Nikada Prihvatili: Oni Su Izabrali ‘Pravu’ Djevojku Za Njega
“Ne možeš više dolaziti ovdje, Lejla! Moja mama je rekla da nisi dobrodošla.” Tarikove riječi odzvanjale su mi u ušima dok sam stajala ispred njihove kuće na Pantovčaku, držeći u ruci poklon koji sam mu kupila za rođendan. Kiša je lagano padala, a ja sam osjećala kako mi se srce steže. Nisam znala šta da kažem. Samo sam ga gledala, pokušavajući pronaći trag šale na njegovom licu, ali nije bilo ničega osim tuge i nelagode.
“Lejla, razumijem te, ali… znaš kakvi su moji roditelji. Tata je već poludio kad je čuo da si iz Sarajeva, a mama… ona misli da nisi dovoljno dobra za mene. Kaže da zaslužujem nekog ‘našem rangu’, nekog kao što je Ivana.”
Ivana. Naravno. Kćerka njihovih prijatelja iz Rotary kluba, studentica prava, uvijek savršeno dotjerana, s osmijehom koji nikad ne silazi s lica. Sjećam se kako me gledala s visine na Tarikovoj maturalnoj večeri, kao da sam neka greška koja se slučajno pojavila na njihovoj fotografiji.
Moji roditelji su se razveli kad sam imala deset godina. Mama je ostala sama sa mnom i mlađim bratom. Živjeli smo u malom stanu na Grbavici, stalno brojeći marke do kraja mjeseca. Nikad nismo imali puno, ali imali smo jedno drugo. Tarik je bio moj bijeg iz svakodnevnice – onaj koji me naučio da vjerujem u ljubav i bolje sutra.
Ali njegova porodica… Njegov otac, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, uvijek me gledao kao da sam došla s ulice. Njegova majka, odvjetnica poznata po svojim humanitarnim akcijama, nikad nije propuštala priliku da me podsjeti kako Tarik može imati “bolje”. Sjećam se jednog ručka kod njih:
“Lejla, a čime se bavi tvoja mama?” pitala me hladno.
“Radi u knjižari,” odgovorila sam tiho.
“A otac?”
“On… živi u Njemačkoj.”
Nije rekla ništa više, ali pogled koji mi je uputila bio je dovoljan da shvatim sve.
Tarik i ja smo pokušavali ignorirati njihove komentare. Voljeli smo se iskreno, onako kako samo mladi mogu voljeti – bez zadrške, bez kalkulacija. Išli smo zajedno na more u Makarsku, šetali po Sarajevu zimi kad pada snijeg i grijali se uz burek i jogurt. On je volio moju jednostavnost, a ja njegovu nježnost.
Ali pritisak je rastao. Njegova majka je sve češće organizirala večere s Ivaninom porodicom. Tarik mi je pričao kako ga svaki put ispituju o meni: “Zašto si još uvijek s njom? Zar ne vidiš da te vuče dolje?” Počeo je kasniti na naše sastanke, bio je nervozan i odsutan.
Jedne večeri, dok smo sjedili na klupi kod Jaruna, rekao mi je:
“Lejla, ne znam koliko još mogu ovako. Oni mi prijete da će mi uskratiti podršku za fakultet ako ostanem s tobom. Kažu da će mi platiti stan i školarinu samo ako prekinem s tobom i počnem izlaziti s Ivanom.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam htjela biti teret. Nisam htjela da bira između mene i svoje budućnosti.
“Tarik, ako misliš da ćeš biti sretniji bez mene… idi. Ja ne mogu natjerati tvoje roditelje da me vole. Znam odakle dolazim i znam ko sam. Ali neću ti biti prepreka.”
Nije rekao ništa. Samo me zagrlio jako, kao da me nikad neće pustiti.
Sljedećih mjeseci sve se promijenilo. Tarik je sve rjeđe dolazio u Sarajevo. Kad bi došao, bio bi umoran i potišten. Jednom sam ga vidjela s Ivanom u kafiću u centru Zagreba. Smijali su se nečemu što nisam mogla čuti. Srce mi se slomilo još jednom.
Moja mama je pokušavala biti jaka zbog mene:
“Lejla, znaš kako to ide kod nas. Neki ljudi nikad neće prihvatiti one koji nisu ‘njihovi’. Ali ti si vrijedna ljubavi, bez obzira na to što oni misle.”
Ponekad bih noću plakala u jastuk, pitajući se gdje sam pogriješila. Je li ljubav stvarno dovoljna kad društvo stalno podsjeća na razlike? Zašto su roditelji spremni uništiti sreću svoje djece zbog predrasuda?
Godinu dana kasnije Tarik mi je poslao poruku:
“Žao mi je. Nisam imao snage boriti se protiv njih. Nadam se da ćeš pronaći nekoga tko te zaslužuje više nego ja.”
Nisam mu odgovorila. Naučila sam živjeti s boli i krenula dalje – završila fakultet, pronašla posao i počela graditi život iznova.
Ali ponekad se pitam: Da li bismo uspjeli da su njegovi roditelji imali više srca? Koliko nas još pati zbog tuđih očekivanja i predrasuda? Šta vi mislite – ima li ljubav šanse protiv svega toga?