“Nikad Nisi Zadovoljan! Moramo Štedjeti!” – Majčina Propovijed Meni i Lejli
“Opet ste potrošili novac na gluposti! Zar vam ništa nije sveto? Nikad nećete naučiti cijeniti ono što imate!” Majčin glas parao je tišinu kuhinje, dok su njene ruke nervozno stiskale platnenu vrećicu s povrćem. Lejla je šutjela, gledala u pod, a ja sam pokušavao ne pokazati koliko me boli svaka njena riječ.
Bilo je subotnje jutro u našem malom stanu u Sarajevu. Miris kave miješao se s napetošću u zraku. Sanja, moja majka, uvijek je bila žena od reda – sve mora biti pod kontrolom, svaki dinar opravdan. Otac je otišao prije pet godina, ostavivši nas s dugovima i prazninom koju ni vrijeme ni štednja nisu mogli ispuniti.
“Ali mama, to su samo dvije karte za kino,” pokušao sam tiho. “Nismo kupili ništa skupo.”
“Dvije karte? Za dva sata smijeha? Znaš li koliko kruha mogu kupiti za te pare?”
Lejla je stisnula usne. “Mama, svi naši prijatelji idu vani. Samo želimo malo normalnog života.”
Majka je uzdahnula, oči su joj bile crvene od nespavanja. “Normalan život? Znate li vi što je bilo normalno kad sam ja bila dijete? Jedna haljina za cijelu godinu i cipele koje nasljeđuješ od brata. Sad vi hoćete kino, pizzu, izlete… A ja krpam čarape i brojim svaku marku.”
Sanja je sjedila za stolom, pogled joj je bio tvrd kao kamen. Sjećam se kako sam kao dijete gledao njene ruke – uvijek su bile grube od rada, ali nježne kad me grlila. Sad su te iste ruke postale simbol svega što nas guši.
Lejla je prvi put podigla glas: “Mama, ne možemo živjeti samo da bismo štedjeli! Život prolazi!”
Majka je ustala naglo, stolica je zaškripala. “Vi mislite da sam ja sretna ovako? Da uživam brojati sitniš i odbijati vam sve što poželite? Ja bih dala sve da mogu biti kao druge majke, ali ne mogu! Ne mogu!”
Tišina. Samo zvuk sata na zidu i naše teško disanje.
Te večeri Lejla i ja smo sjedili na balkonu. Pogled na grad bio je siv, ali osjećao sam da smo mi još sivlji. “Znaš,” rekla je tiho, “ponekad mislim da mama više voli novac nego nas.”
Zaboljela me ta rečenica. Znao sam da nije istina, ali osjećaj je bio stvaran. Sjetio sam se dana kad sam dobio stipendiju – majka nije plakala od sreće, nego od brige kako će taj novac najbolje rasporediti.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Sanja je šutjela, mi smo izbjegavali razgovor. Jedne večeri čuo sam kako plače u svojoj sobi. Nisam imao snage pokucati.
U školi su svi pričali o izletu na Plitvice. Lejla me povukla za rukav: “Idemo li?”
“Ne znam… Znaš da će biti drama.”
“Ali želim barem jednom otići negdje bez grižnje savjesti.”
Skupljali smo novac mjesecima – od džeparca, sitnih poslova, prodali smo čak i stare knjige na buvljaku kod Markala. Kad smo napokon skupili dovoljno, bojao sam se reći majci.
Te večeri skupio sam hrabrost. “Mama… Lejla i ja bismo išli na izlet s razredom. Platili smo sami.”
Pogledala me kao da sam izdao sve što joj je sveto. “Imate li vi pojma koliko se trudim da preživimo? Da imate krov nad glavom? Da ne završite kao ja?”
Lejla je tiho rekla: “Mama, mi te volimo. Ali želimo živjeti.”
Sanja je sjela na krevet i počela plakati. Prvi put sam vidio koliko je slomljena. “Ne znam kako drugačije… Bojim se da ću vas izgubiti ako popustim.”
Prvi put sam shvatio – njezina štednja nije bila škrtost, nego strah. Strah od gubitka svega što voli.
Na izlet smo ipak otišli. Bilo je predivno – smijali smo se, kupali noge u hladnoj vodi, jeli sendviče koje smo sami napravili. Kad smo se vratili kući, Sanja nas je dočekala zagrljajem.
Nije više bilo propovijedi o novcu, ali ni mi nismo više trošili bez razmišljanja. Naučili smo cijeniti male stvari – zajednički ručak, šetnju po Miljacki, smijeh bez razloga.
Danas, kad gledam unazad, pitam se: Je li moguće pronaći ravnotežu između straha i sreće? Možemo li voljeti dovoljno jako da prebolimo ono čega se najviše bojimo?