Nakon šezdesete: Susret na autobusnoj stanici koji mi je promijenio život
“Zar još uvijek voliš Tokarčuk?” – začula sam glas iza leđa, dok sam nervozno gledala prema dolazećem autobusu. Kiša je sipila po mom starom kišobranu, a ja sam, kao i svake večeri, brojala minute do povratka u prazan stan. Okrenula sam se s namjerom da odbrusim – tko danas tako upada u tuđi prostor? – ali riječi su mi zapele u grlu. Preda mnom je stajao Piotr. Taj Piotr. Onaj zbog kojeg sam prije četrdeset godina prvi put povjerovala da ljubav može biti jednostavna.
“Piotr?” – izustila sam tiho, gotovo šapatom, kao da bih ga mogla otjerati ako ga izgovorim preglasno. Pogledao me onim istim smeđim očima, sada okruženim borama, ali još uvijek toplim. “Vesna… nisam mislio da ću te ikada više sresti.”
Ruke su mi drhtale dok sam stezala torbu. U glavi su mi se vrtjele slike: studentski dani u Zagrebu, beskrajne rasprave o knjigama, prvi poljubac na klupi kod Jaruna, a onda nagli prekid kad je Piotr otišao za Sarajevu zbog posla. Nikad mu nisam oprostila što nije ni pokušao ostati.
“Nisam više ona Vesna koja je voljela Tokarčuk i vjerovala u bajke,” odgovorila sam hladno, pokušavajući sakriti koliko me uzdrmao njegov povratak. “A ti? Što radiš ovdje?”
Piotr je slegnuo ramenima. “Vratio sam se prije mjesec dana. Mama mi je bolesna, treba joj pomoć. A ti? Jesi li… sretna?”
Pitanje me pogodilo jače nego što sam očekivala. Sretna? Nakon razvoda s Ivanom prije deset godina, nakon što su djeca otišla svojim putem – Ana u Rijeku, Marko u Mostar – ostala sam sama sa svojim knjigama i navikama. Prijateljice su se povukle u svoje živote, a ja sam naučila cijeniti tišinu. Ili sam si to barem ponavljala.
“Navikla sam se na samoću,” priznala sam, gledajući u mokri asfalt. “Nije to tako strašno kako ljudi misle.”
Piotr se nasmiješio tužno. “Znaš, i ja sam mislio da mogu biti sam. Ali kad sam vidio tvoje ime na poštanskom sandučiću… Nisam mogao odoljeti da te ne potražim.”
Autobus je stigao uz škripu kočnica. Piotr je napravio korak unatrag, kao da mi daje izbor. U tom trenutku kroz glavu mi je prošlo tisuću misli: što će reći Ana i Marko ako saznaju da opet razgovaram s njim? Hoće li me susjedi ogovarati? Jesam li previše stara za nove početke?
Ušla sam u autobus bez riječi, ali Piotr je sjeo do mene. “Sjećaš li se kad smo bježali s predavanja samo da bismo satima pričali o knjigama?” pitao je tiho.
Nisam mogla ne nasmiješiti se. “Sjećam se da si uvijek kasnio i da si mrzio kišu.” Pogledali smo se i oboje smo znali da prošlost nije nestala – samo je bila zakopana ispod slojeva svakodnevnice.
Sljedećih tjedana Piotr me često čekao na stanici. Ponekad bi donio kavu iz obližnje pekare, ponekad bi donio knjigu koju bismo zajedno čitali u parku. Počela sam se buditi s osmijehom, osjećajući onu mladenačku nervozu koju nisam osjetila desetljećima.
Ali nije sve bilo idilično. Ana me nazvala jednog popodneva: “Mama, čula sam da si viđena s nekim muškarcem! Zar ti nije dosta svega što si prošla s tatom?” Glas joj je bio pun brige i osude.
“Ana, nisam više dijete. Imam pravo na svoj život,” odgovorila sam mirno, ali srce mi je tuklo kao ludo.
Marko je bio još direktniji: “Mama, ljudi pričaju po kvartu. Zar ti nije neugodno? Što će reći naši rođaci u Bosni?”
Te riječi su me zaboljele više nego što bih htjela priznati. Cijeli život sam brinula što će drugi reći – zbog toga sam ostala u nesretnom braku, zbog toga sam šutjela kad su me povrijedili.
Jedne večeri, dok smo Piotr i ja šetali uz Savu, zaustavila sam se i pogledala ga ozbiljno: “Možda smo prestari za ovo. Možda je prekasno za nas.”
Piotr me uhvatio za ruku: “Vesna, nikad nije kasno za sreću. Ako smo nešto naučili kroz sve ove godine, onda je to da ne smijemo živjeti po tuđim pravilima.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila – ali i o svemu što još mogu dobiti. Sljedećeg jutra nazvala sam Anu i Marka.
“Djeco,” rekla sam odlučno, “znam da vam nije lako prihvatiti ovo, ali ja biram svoj put. Piotr me čini sretnom i to je sve što trebate znati.”
Nastupila je tišina s druge strane linije, ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir.
Danas sjedim na istoj onoj klupi gdje smo Piotr i ja prvi put razgovarali o Tokarčuk. Kiša lagano pada, ali meni ne smeta više – možda zato što više nisam sama.
Pitam se: Koliko nas živi tuđe živote iz straha od osude? I koliko nas propušta drugu šansu samo zato što mislimo da smo prestari za ljubav?