Sjedim sama za stolom u našoj obiteljskoj kući u Gorskom kotaru, slušajući tišinu koja je postala preglasna otkad su moji sinovi otišli. Kćeri su mi svakodnevna podrška, pune smijeha i brige, ali od sinova mjesecima nema ni glasa, osim možda pokoje čestitke ili hladne SMS poruke. U tom muklom prostoru starih roditeljskih sumnji, preispitujem svaki svoj korak, pitajući se gdje sam pogriješila dok sam ih odgajala, i nosim težinu neizrečenih riječi koje nas već godinama dijele.
Nakon što sam navršila šezdeset godina, navikla sam se na tišinu i samoću, uvjeravajući samu sebe da mi više nitko ne treba. Sve se promijenilo jednog kišnog dana na tramvajskoj stanici, kad mi je poznati glas postavio pitanje o knjigama Olge Tokarczuk. Taj glas pripadao je Petru, mojoj prvoj ljubavi iz mladosti, i od tog trenutka moj svijet se počeo mijenjati.
Nakon što sam navršila šezdeset godina, navikla sam se na tišinu i samoću, uvjeravajući samu sebe da mi je tako lakše. Sve se promijenilo jedne kišne večeri na autobusnoj stanici, kad mi je prišao čovjek iz prošlosti i podsjetio me na sve što sam pokušala zaboraviti. Taj susret otvorio je stare rane, ali i donio novu nadu.
