Ispod Žetvene Mjeseca: Priča o oprostu i izgubljenoj obitelji
“Ne mogu ti više lagati, tata!” viknula sam, glas mi je pucao dok su se suze slijevale niz lice. U kuhinji je mirisalo na stari duhan i kiselo zelje, a kroz prozor se probijalo narančasto svjetlo žetvenog mjeseca. Otac je sjedio za stolom, pogrbljen, s čašom rakije u ruci. Njegove oči, nekad bistre i pune života, sada su bile mutne, umorne od svega što je prošao – i svega što nam je učinio.
“Ana, nemoj…” promrmljao je, ali nisam ga pustila da dovrši. “Godinama šutiš! Godinama nas gledaš kako propadamo! Mama je umrla čekajući da se promijeniš, a ja… ja sam pobjegla jer nisam mogla više gledati kako se uništavaš!”
Sjećam se te noći kao da je bila jučer. Bio je rujan 2023., posljednji supermjesec te godine. Selo kod Bjelovara bilo je tiho, samo su psi lajali u daljini. Vratila sam se nakon sedam godina. Nisam znala što očekivati. Svi su mi govorili da ne dolazim, da je otac još gori nego prije, ali nešto me vuklo natrag – možda nada da ću pod tim velikim mjesecom pronaći mir.
Prvi put kad sam ga vidjela, srce mi se steglo. Bio je stariji, sitniji, kao da ga je život izgrizao do kosti. Kuća je bila ista – stari tepisi, izblijedjele slike na zidu, mamina vaza s uvelim cvijećem. Samo nje nije bilo. Osjetila sam prazninu koja me prožimala godinama.
“Zašto si došla?” pitao je tiho.
“Zato što ne mogu više bježati od tebe. Od sebe. Od svega što smo izgubili.”
Sjeli smo za stol. On je natočio još jednu čašu rakije, a ja sam gledala kroz prozor u golemo narančasto nebo. Sjećanja su navirala – kako me vodio na biciklu do škole, kako smo zajedno brali šljive za rakiju, kako je vikao na mamu kad bi mu sakrila bocu.
“Sjećaš li se kad si me naučio voziti bicikl?” upitala sam iznenada.
Pogledao me zbunjeno, kao da ne vjeruje da se još sjećam tih dana.
“Sjećam… Bila si uporna kao mazga. Pala si deset puta, ali nisi odustala.”
“A ti? Zašto si ti odustao od nas?”
Tišina. Samo zvuk sata na zidu i udaljeni lavež pasa.
“Nisam znao kako drugačije… Kad je tvoja mama umrla, sve se raspalo. Alkohol mi je bio jedini prijatelj.”
Osjetila sam bijes i tugu istovremeno. “A ja? Jesam li ti bila išta?”
Nije odgovorio. Samo je gledao u pod.
Te večeri nisam mogla spavati. Izašla sam van pod žetveni mjesec. Cijelo selo bilo je okupano njegovim svjetlom. Sjetila sam se priča koje mi je baka pričala – da žetveni mjesec donosi oprost i novu nadu onima koji su spremni otvoriti srce.
Sljedećeg jutra probudila sam se ranije nego inače. U kuhinji me dočekao miris svježe kave – otac ju je skuhao kao nekad davno. Sjeli smo zajedno, šutjeli dugo.
“Ana… Znam da ne mogu vratiti prošlost. Ali možda mogu popraviti nešto malo sada. Ako mi dopustiš.”
Gledala sam ga dugo. Vidjela sam čovjeka koji je izgubio sve, ali još uvijek ima mene – ako mu dam priliku.
“Ne znam hoću li moći oprostiti sve što si napravio meni i mami. Ali mogu pokušati.”
Tih dana pod žetvenim mjesecom razgovarali smo više nego ikad prije. O njegovoj mladosti, o maminim snovima, o mojim planovima koje nikad nije čuo jer ga nije bilo briga. Plakali smo zajedno, smijali se uspomenama koje su još uvijek bile žive negdje duboko u nama.
Treće večeri sjeli smo na klupu ispred kuće i gledali mjesec kako raste iznad polja kukuruza.
“Znaš,” rekao je tiho, “da nije bilo tebe i ovog mjeseca, mislim da bih već odavno odustao od svega.”
Stisnula sam mu ruku. “I ja sam mislila da nikad neću moći oprostiti. Ali možda… možda nam žetveni mjesec daje drugu priliku.”
Kad sam odlazila natrag za Zagreb, srce mi je bilo lakše nego ikad prije. Znam da nas čeka dug put do pravog oprosta i povjerenja, ali prvi korak smo napravili.
Ponekad se pitam: Koliko nas još hoda ovim selima s teretom prošlosti na leđima? Koliko nas čeka svoj žetveni mjesec da bi pronašli mir?