Dok držim Zosinu majušnu ruku u svojoj dok kiša lupa po prozoru, čujem korake svoje svekrve, Vesne, kroz hodnik naše male kuće u Selima. Napetost reže zrak dok mi glas pucajući prelazi preko usana, spremna braniti svoje dijete, a bol starih rana u meni odzvanja glasnije nego zvuk gromova koji tutnje iznad polja. Pitanje – može li se obitelj stvarno oprostiti kad ljubav prelazi u neprijateljstvo – steže mi srce i tjera me da sumnjam u svaki svoj korak.
U trenutku kad je baka pala i više nije mogla ustati, moj život se preokrenuo. Majčina hladna rečenica natjerala me da preispitam obiteljske odnose, osjećaj dužnosti i vlastite granice. Između zidova stare kuće, borila sam se s tugom, krivnjom i pitanjem: što znači biti dobar unuk kad te svi ostave samog?
Te večeri, dok je žetveni mjesec obasjavao selo, suočila sam se s ocem nakon godina šutnje. Naša obitelj je pukla zbog njegove ovisnosti, a ja sam godinama bježala od prošlosti. Sada, pod svjetlom posljednjeg supermjeseca, pokušavam pronaći oprost i odgovor na pitanje: može li se obitelj ponovno sastaviti kad je jednom slomljena?