Snovi na ivici – Priča o jednom odrastanju s Balkana

„Zašto uvijek meni?!“ pogrbljeno sam šaptao sebi dok mi je lice bridilo od svježe ruke koju je otac podigao, ponukan ničim i svačim. U našem stanu na četvrtom spratu sve se događalo naglo, buka, vikanje, udarci po zidu, škripa iznad glave. Majka je stajala između mene i njega, pokušavala je popraviti večeru koja se prolila po stolu, ali ruke su joj drhtale. „Ajde, Gordana, smiri se!“, govorio je otac, ljut i sjene pod očima još dublje nakon što bi popio. Ja sam osam godina gledao u prostirku pod nogama i čekao da se oluja smiri kako bih mogao zaspati uz bratove leđa, previše strašan da mu išta priznam.

Vani su zveckala tramvajska zvona. Kroz prozor su dolazile svjetlosti iz kafića Dolac Malte gdje su se stariji momci smijali. Razmišljao sam tada, sjedeći na krevetskoj rubu, kakva je razlika između mene i njih? Neki imaju sreće, neki ne, šaptao sam sebi. Sjećam se noći kad sam prvi put poletio majci u zagrljaj nakon što je otac izašao, zalupivši vratima tako jako da sam mislio da će staklo puknuti. „Idemo kod bake, odmah“, rekla je tiho, zamotavši sestrinu pidžamu u plastičnu kesu, a mene posjela na šutljive korake po stepenicama.

Kod bake u malom selu blizu Tuzle bilo je sasvim drugo. Mirisala je trava, iako su vrata škripala drugačije i zidovi imali tragove vlage, ništa me nije boljelo. „Evo ti pogača, sine, odmori od svega“, baka mi je šaptala naveče dok bi mi hladila čelo oblogom od kamilice. Ali, oči su mi često bježale ka vratima, jer bih očekivao da otac provali, zagrmi, rastjera mir. Baka je dugo pričala kako su ljudi nekad, poslije rata, naučili trpjeti i trpiti, ali da je ljubav ono zbog čega vrijedi ustrajati. Eh, za mene tada, ljubav je bila maglovita riječ; zavidio sam likovima iz crtića na ozbiljnim zagrljajima.

Jednog jutra, dok sam pomagao baki u bašti, stigao je poštar s pismom – „Morate nazad kući.“ Otac traži djecu, prijetio je da će „sve izbaciti iz stana”. Majka se tresla dok je preslagivala stvari, suzu nije puštala pred nama, ali ja sam znao, po načinu na koji su joj ramena tonuła, koliko je iscrpljena. Povratak je bio gorak. Otac je nekoliko dana bio dobar, kao da je neki novi čovjek. „Nema više“, šaptao bi sebi, ali tama se iznova budila svake noći kad bi se vratio sa posla, kad bi sjeo za stol i zagledao nas pogledom koji nije trpio buku ni radost.

Rijetko sam pričao u školi. Lijepa Nermina iz razreda me pitala: „Zašto uvijek imaš džemper zakopčan čak i kad je vruće?“ Slegnuo bih ramenima. Ponekad bi neki učitelj zapazio modrice; jednom me pedagogica povela na stranu i pitala: „Želiš li nešto reći?“ Nisam mogao. Sram me pojeo. Čekao sam, trpio, nadao se…

Kad nas je otac potpuno izbacio te godine – sjećam se, bio je maj, kiša je padala bez prestanka – stvari su završile u dvije poderane torbe, a mi u Domu za nezbrinutu djecu. Prva noć bila je najgora: čuo sam kako dječak iz susjedne sobe jeca. U hodniku su prolazili odgajatelji s umorom u koracima, miris bjelila i nešto prigušeno u zraku govorilo je: ovdje nas ima previše s istim ranama.

Narednih mjeseci, navikavao sam se na sendviče i viku za stolom, dijeljenje svega – i igračaka i briga. Upoznali smo Irmu, koja je pričala o svom ocu kojeg više nije viđala, Salku čije su sestre otišle u Njemačku, i Mensura koji je sanjao povratak majci. Ja sam bježao iz učionice kad bi došla volonterka pričati o važnosti porodice. Jedne zimske večeri, skupili smo se u dnevnom boravku, smijali se pričama o tome kako ćemo, kad odrastemo, biti sve ono što naši roditelji nisu uspjeli biti. Tad sam prvi put osjetio snagu zajedništva koje mi nije dala krvna veza, nego bol.

Majka nas je posjećivala kad god je mogla. Donosila je domaći kruh, suze skrivala iza osmijeha, pričala kako traži posao. Jednom prilikom, nakon što je pročitala pismo koje sam joj napisao, privukla me k sebi i šapnula: „Oprosti, sine. Oprosti što nisam mogla bolje.“ Nisam joj znao odgovoriti, grlo mi se steglo, ali sam se tog dana prvi put iskreno pomolio za nas i za njega, mog oca – da jednom nauči šta znači voljeti.

Godine su prolazile. Dom je mijenjala nova djeca, stare priče zamijenile nove tisine i vriske. Jednog dana, sa 18 sam izašao iz Doma s papirom u džepu, praznim džepovima i srcem punim nade. Našao sam malu sobu u Sarajevu, zaposlio se kod Asima u pekari i, po prvi put, skuh’o sebi kafu bez straha da će neko razbiti šolju. Posjećivao sam majku i braću, odvajao od svake plate da nešto pošaljem baki. Očeva sjena je nestajala, ali nijednog trenutka nisam osjećao da sam je potpuno ostavio iza sebe.

Danas, kad šetam ulicom i sretnem nekog dječaka kako nosi ranac naopako, uhvati me sjećanje: kako je živjeti na ivici, kad ti djetinjstvo izmiče među šakama i tišinom noći. Ali, nisam pukao. Naučio sam voljeti, možda baš zbog boli. I pitam se – ima li oprosta za sve, i kako čovjek nauči da prošlost pretvori u snagu, umjesto u kamen oko vrata?