Otišao sam raditi u Njemačku na šest mjeseci. Možda je sada red na moju ženu? Nisam znao koliko lako može potrošiti naš novac.
“Dario, kad ćeš napokon kući?”, čuo sam glas svoje supruge Ivane preko WhatsAppa, dok sam sjedio na krevetu u maloj sobi u predgrađu Münchena. Ruke su mi bile grube od betona, a srce teško od čežnje. “Još samo mjesec dana, ljubavi. Znaš da radim ovo zbog nas”, odgovorio sam, pokušavajući sakriti umor i tugu.
Nikad nisam završio fakultet. Uvijek sam radio što god se nudilo – građevina, skladište, povremeno vođenje auta za dostavu. Ivana je završila ekonomiju, ali nikad nije radila u struci. Već godinama prodaje parfeme i šminku u maloj parfumeriji u centru Osijeka. Naša kćerka Lana ima deset godina i već sada traži tenisice koje koštaju više nego što sam ja nekad plaćao cijelu plaću.
Cijene rastu, računi stižu, a ja sam osjećao da tonem. Zato sam prihvatio ponudu rođaka iz Njemačke – šest mjeseci na baušteli, dobra dnevnica, smještaj osiguran. Obećao sam Ivani da ću svaki euro slati kući i da ćemo napokon moći disati.
Prvi mjesec bio je najteži. Svaku večer bih gledao slike Lani na mobitelu i slušao Ivanu kako se žali na posao i šeficu. “Dario, sve je skuplje! Ne znam kako ću izdržati do kraja mjeseca!” govorila bi mi. Sljedeći dan bih joj poslao još sto eura.
Ali onda su počeli stizati računi iz banke. “Ivana, zašto si podigla još 500 eura prošli tjedan?”, pitao sam je jedne večeri. “Ma znaš, Lana je trebala novu jaknu, a i auto nam je stao pa sam morala platiti majstora…”, odgovorila je brzo, kao da nije ništa strašno.
Nisam joj zamjerio tada. Znao sam da je teško biti sama s djetetom, ali svaki put kad bih pitao za novac, osjećao sam se kao stranac u vlastitoj kući. Počeo sam brojati dane do povratka.
Kad sam napokon stigao kući, Lana mi je potrčala u zagrljaj, a Ivana me poljubila u obraz. Na stolu nas je čekala večera – sarma i pivo iz Lidla. “Dario, vidi kako si smršavio!”, rekla je zabrinuto.
Prve večeri pokušao sam ne razmišljati o novcu. Ali već sutradan, dok sam pregledavao račune, shvatio sam da od onih šest mjeseci štednje nije ostalo gotovo ništa. “Ivana, gdje su nestali svi ti novci?”, pitao sam tiho dok je Lana gledala crtiće.
“Dario, stvarno ne razumiješ koliko sve košta! Škola traži stalno nešto novo, Lana ide na engleski, auto stalno nešto traži… A i ja sam morala sebi kupiti kaput, znaš da mi je stari bio poderan!”
Osjetio sam kako mi krv vrije. “Ivana, radio sam po kiši i snijegu! Nisam vidio dijete šest mjeseci! Zar nije moglo malo ostati za crne dane?”
Ona je šutjela nekoliko trenutaka pa tiho rekla: “A što si ti mislio? Da ćeš otići i sve će biti savršeno? Da ja ne nosim svoj dio tereta?”
Te noći nisam mogao spavati. Slušao sam kako Lana diše u susjednoj sobi i razmišljao o svemu što smo prošli. Sjetio sam se svog oca koji nikad nije bio kod kuće jer je vozio kamion po Njemačkoj i Švicarskoj. Sjetio sam se majke koja je uvijek govorila: “Samo da nam djeca imaju više nego mi.” Je li to cijena koju svi mi plaćamo?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Ivana je šutjela, a ja sam se povukao u sebe. Jedne večeri sjeli smo za stol dok je Lana učila matematiku.
“Ivana, možda je vrijeme da i ti probaš nešto drugo? Možda bi ti mogla otići raditi vani na nekoliko mjeseci? Ja ću biti s Lanom… Možda bi ti bilo lakše nego meni?”
Pogledala me kao da sam joj predložio da ode na Mjesec. “Dario, znaš li ti što tražiš od mene? Da ostavim dijete? Da idem čistiti tuđe stanove ili raditi u nekoj tvornici gdje ne znam nikoga?”
“A što misliš da sam ja radio?”, odgovorio sam tiho.
Nastala je tišina koju su prekidali samo Laniini uzdasi dok je rješavala zadatke.
Sljedećih dana Ivana je bila hladna prema meni. Počela je više izlaziti s prijateljicama, a ja sam sve češće sjedio s pivom ispred televizora i gledao vijesti o ljudima koji odlaze iz Hrvatske i Bosne – svi traže bolji život negdje drugdje.
Jedne večeri Lana me pitala: “Tata, hoćeš li opet otići daleko?”
Zagrlio sam je i rekao: “Ne znam, dušo. Ne znam više što je ispravno.”
Ivana i ja nismo više razgovarali kao prije. Svaki naš razgovor svodio se na novac ili na Lanu. Počeo sam se pitati jesmo li izgubili ono najvažnije – povjerenje jedno u drugo.
Ponekad se uhvatim kako gledam kroz prozor i pitam se: Je li vrijedilo otići? Je li novac vrijedan svega što smo izgubili?
Možda nisam jedini koji se ovako osjeća? Što biste vi napravili na mom mjestu?