Dom iznova sagrađen: „Mama, treba mi prostor da rastem“ – Priča o pomirenju majke i kćeri
„Iva, gdje si bila? Opet si zakasnila! Znaš li ti koliko sam se brinula?“
Majčin glas parao je tišinu hodnika čim sam zakoračila kroz vrata. Ruke su mi drhtale dok sam skidala cipele, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Pogledala sam je – Mirjana, moja mama, stajala je ispred mene s rukama prekriženim na prsima, lice joj je bilo napeto, oči pune straha i ljutnje. Iza nje, na stolu, hladila se večera koju je pripremila još prije dva sata.
„Mama, imam 22 godine. Ne možeš me više držati kao dijete! Bila sam s Lejlom na kafi, ništa se nije dogodilo.“
„Nije me briga! Ovaj grad nije siguran! Sjećaš se šta se desilo Amri prošle godine? Neću da mi se nešto dogodi tebi! Ti si sve što imam.“
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Nisam više mogla izdržati tu gušeću brigu koja me pratila od djetinjstva. Odrasla sam u stanu na Grbavici, u kojem je svaka stvar imala svoje mjesto, a svaki moj korak bio pod budnim okom moje majke. Tata je otišao kad sam imala deset godina, a mama je tada postala još zaštitničkija. Nikad nije imala vremena za sebe – sve je bilo podređeno meni.
Ali ja sam željela disati. Željela sam pogriješiti, zaljubiti se, izaći s prijateljima bez da mi svakih pola sata šalje poruke: „Jesi li dobro?“ „Kad dolaziš?“
Te večeri, kad sam joj rekla da mi treba prostor, da ne mogu više ovako živjeti, počela je plakati. „Zar ti nisam bila dobra majka? Zar ti fali nešto? Sve sam ti dala!“
„Nisi me pustila da budem svoja! Mama, ne mogu više!“
U tom trenutku osjetila sam kako se nešto u meni lomi. Spakirala sam nekoliko stvari u ruksak i izašla iz stana. Lejla me primila kod sebe. Njena mama, Azra, dočekala me s toplim čajem i riječima: „Iva, svaka ptica mora jednom iz gnijezda.“
Prve noći nisam mogla spavati. Gledala sam kroz prozor na kišu koja je neumorno padala po sarajevskim krovovima. Osjećala sam krivnju što sam povrijedila mamu, ali i olakšanje što napokon mogu disati bez straha da će me ugušiti njena briga.
Sljedećih dana nisam odgovarala na njene poruke. Pisala mi je: „Javi se, molim te.“ „Samo da znam da si dobro.“ „Iva, vrati se kući.“
Lejla me tješila: „Znaš, moja mama je bila ista kad sam krenula na faks u Mostar. Trebalo joj je vremena da shvati da nisam više dijete.“
Ali moja mama nije znala pustiti. Kad sam nakon tjedan dana došla po još stvari, zatekla sam je kako sjedi za stolom s mojom starom plišanom igračkom u rukama. Pogledala me očima punim tuge.
„Iva… Jesam li te izgubila?“
Sjele smo za stol. Prvi put nakon dugo vremena razgovarale smo iskreno.
„Mama, ne želim te izgubiti. Ali ne mogu živjeti ako me stalno kontroliraš. Želim sama donositi odluke, pa makar bile pogrešne.“
Plakala je. Priznala mi je koliko ju je strah otkako je tata otišao. „Bojim se da ćeš i ti nestati iz mog života…“
Tada sam shvatila – njena kontrola nije bila iz zloće nego iz straha. Straha da će ostati sama.
Dogovorile smo se: ja ću ostati kod Lejle još neko vrijeme, ali ćemo se viđati svaki vikend na ručku. Počele smo graditi novi odnos – polako, s puno nesigurnosti i još više ljubavi.
Prvi put me pitala: „Iva, što ti treba od mene?“
Odgovorila sam: „Samo da vjeruješ da mogu sama.“
Danas živim sama u malom stanu na Dolac Malti. Mama dolazi na kafu svake druge subote. Ponekad joj pobjegne: „Jesi li zaključala vrata?“ ili „Jesi li jela?“, ali sada to prihvaćam s osmijehom.
Naučila sam da ljubav nije kontrola. A ona je naučila da pustiti dijete ne znači izgubiti ga.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi u sjeni roditeljskih strahova? I koliko nas ima hrabrosti reći: „Treba mi prostor da rastem“?