Između Limenog Ljubimca i Unuka: Bitka za Pažnju
“Opet neće doći, Ivana. Kažu da im je auto na servisu i da ne mogu riskirati vožnju autobusom,” promrmljao je moj suprug Dario dok je spuštao slušalicu. Osjetila sam kako mi srce tone. Luka je već treći vikend zaredom pitao kad će baka i djed doći, a ja sam mu svaki put izmišljala novu priču.
Sjedila sam u kuhinji, gledajući kroz prozor kako kiša neumorno lupa po staroj limenoj ogradi. U meni se miješala ljutnja i tuga. Sjećam se dana kad sam prvi put došla u Darijevu obitelj – njegova majka Jasna me dočekala s toplim kolačima, a otac Željko me pitao želim li kavu ili možda nešto jače. Tada su mi djelovali kao ljudi koji će biti divni baka i djed. Ali nešto se promijenilo onog dana kad su kupili onaj prokleti Mercedes iz 1987. godine.
“Ivana, znaš da je Željko cijeli život sanjao o tom autu,” opravdavala ih je moja svekrva prošlog Božića dok smo sjedili za stolom. “To mu je kao treće dijete!”
“A što je s Lukom? Zar on nije važan?” pitala sam, ne skrivajući razočaranje.
Jasna je slegnula ramenima. “Ma naravno da je važan, ali znaš kako je… Željko se boji da će mu netko ogrebati auto ako ga ostavi ispred vaše zgrade.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi svaki put kad bih gledala Luku kako crta baku i djeda na crtežu, uvijek s autom u pozadini. Kao da je i on shvatio gdje su im prioriteti.
Jednog petka navečer, dok sam spremala večeru, Luka je tiho ušao u kuhinju. “Mama, hoće li baka i djed doći na moj rođendan?”
Zastala sam s nožem iznad daske. “Naravno, zlato. Sigurno će doći.”
Ali nisam bila sigurna. Dario je sjedio za stolom, gledao u telefon i šutio. Znala sam da ga boli jednako kao i mene, ali nije znao kako razgovarati s roditeljima o tome.
Sljedećeg dana odlučila sam ih nazvati sama.
“Jasna? Ivana ovdje. Luka vas stalno spominje, pita kad ćete doći. Znaš da mu je uskoro rođendan?”
S druge strane čula sam uzdah. “Ivana, znaš da nam auto nije spreman… A Željko ne voli javni prijevoz… Možda da vi dođete kod nas?”
Osjetila sam kako mi krv vrije. “Ali Luka želi da vi dođete k njemu, da vidi svoj dom, svoje igračke… Zar vam je stvarno auto važniji od unuka?”
Nastala je tišina. “Nije to tako… Samo… Znaš kakav je Željko. Ne voli promjene, ne voli gužvu u gradu…”
Prekinula sam razgovor prije nego što sam rekla nešto zbog čega bih kasnije požalila.
Te noći nisam mogla spavati. Dario je ležao pored mene, okrenut leđima.
“Znaš,” šapnula sam, “ponekad imam osjećaj da nas tvoj otac voli manje od tog auta.”
Dario se okrenuo prema meni, oči su mu bile crvene od suza koje nije htio pustiti. “I meni se tako čini. Ali to je moj tata… Ne znam kako mu reći da nas povrjeđuje.”
Rođendan je došao brzo. Luka je sjedio za stolom okružen balonima i poklonima, ali stalno je pogledavao prema vratima. Svaki put kad bi netko pozvonio, nadao se da su to baka i djed.
Nisu došli.
Kasnije tog dana, dok sam skupljala ostatke torte s tanjura, zazvonio mi je mobitel.
“Ivana? Ovdje Jasna… Oprosti što nismo mogli doći… Željko nije htio ostaviti auto bez nadzora, a još uvijek čekamo dijelove sa sajma iz Njemačke…”
Nisam više imala snage slušati izgovore.
“Znate što? Luka vas treba više nego taj auto. Kad to shvatite, možda još bude vremena da popravite stvari.”
Prekinula sam poziv i zaplakala pred Dario i Lukom prvi put otkako smo postali obitelj.
Dani su prolazili, a odnosi su postajali sve hladniji. Dario je pokušavao razgovarati s ocem, ali Željko bi svaki put skrenuo temu na auto: “Znaš li koliko vrijedi ovakav Mercedes danas? To ti je investicija!” Dario bi samo kimnuo glavom i šutio.
Jednog dana Luka mi je donio crtež: on, ja i Dario stojimo ispred naše zgrade, a iza nas veliki auto – ali ovaj put bez bake i djeda.
“Zašto ih nema na crtežu?” pitala sam nježno.
Luka je slegnuo ramenima: “Možda su otišli negdje daleko s autom… Možda im više nismo važni.”
Te riječi su me slomile.
Pokušavala sam pronaći način da popravim stvari – slala sam slike Luki kako se igra, snimala videe njegovih prvih koraka bez pomoćnih kotača na biciklu, ali odgovori su bili rijetki i hladni.
Na kraju sam shvatila da ne mogu natjerati ljude da vole ili žele biti dio našeg života ako im to nije prioritet. Ali boli me zbog Luke – jer znam koliko mu nedostaju.
Ponekad se pitam: Je li moguće da limeni ljubimac može zamijeniti toplinu obitelji? I gdje smo pogriješili – jesmo li mogli više razumjeti njihovu stranu ili smo previše očekivali?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li vrijedno boriti se za odnose koji nas stalno povrjeđuju ili treba pustiti da svatko živi svoj život – pa makar to značilo da Luka odraste bez bake i djeda?