Godine truda u tuđini: Kupila sam djeci domove, a sada me ne žele primiti
“Ne možeš ostati kod mene, mama. Nema mjesta, znaš da je stan mali,” rekla je Ivana, ni ne podižući pogled s telefona. Stajala sam na njenom pragu s dva kofera i umornim srcem, osjećajući se kao stranac u vlastitom gradu.
Godinama sam radila u Njemačkoj, čistila tuđe kuće, prala tuđe prozore, njegovala starce koje njihova djeca nisu htjela gledati. Svaki euro koji sam zaradila, slala sam kući. Prvo za Ivanu, pa za Marka, pa za Amru. Kupila sam im stanove, svaki u drugom dijelu grada, svaki s nadom da će im biti lakše nego meni.
Sjećam se dana kad sam prvi put otišla. Marko je imao šest godina, Ivana osam, Amra tek četiri. Plakala sam cijelim putem do Zagrebačkog kolodvora, a onda još više kad je vlak krenuo prema Minhenu. “Mama će brzo doći nazad,” lagala sam i sebi i njima. Godine su prolazile, a ja sam se vraćala samo na kratko – za Bajram, za Božić, za rođendane kad sam mogla dobiti slobodno.
“Mama, stvarno ne znam gdje bi spavala. Djeca su mi svuda po stanu, a muž radi noćne smjene,” nastavila je Ivana dok sam stajala na vratima. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela pokazati slabost. “Dobro, sine, razumijem…” promrmljala sam i povukla kofer niz stepenice.
Marko je bio sljedeći. Zvao me prije mjesec dana da mu posudim novac za popravak auta. Poslala sam mu bez riječi, kao i uvijek. Kad sam mu rekla da bih voljela ostati kod njega dok ne nađem nešto svoje, odgovorio je: “Znaš da mi cura ne voli goste. Možda možeš kod Amre?”
Amra… Moja najmlađa. Uvijek je bila najtiša, najosjetljivija. Kad sam joj javila da dolazim iz Njemačke zauvijek, nije zvučala oduševljeno. “Mama, znaš da imam cimera. Nije baš zgodno… Ali možemo se vidjeti na kafi?”
Tri stana. Tri djeteta. Niti jedan krevet za mene.
Sjedila sam na klupi ispred Ivaninog ulaza i gledala kako ljudi prolaze noseći vrećice iz trgovine, smijući se i razgovarajući o svakodnevnim stvarima. Osjećala sam se kao duh – nevidljiva, nepotrebna. Sjetila sam se svih onih noći kad bih u tuđoj kuhinji plakala nad fotografijama djece koje su mi slali poštom ili kasnije mailom. Sjetila sam se kako sam brojala dane do povratka kući, kako sam sanjala o tome da sjedimo svi zajedno za stolom.
Jednom prilikom, dok sam još radila kod gospođe Helge u Münchenu, ona mi je rekla: “Zašto sve to radiš? Djeca će ti zaboraviti lice.” Smijala sam se tada toj rečenici – kako bi me moja djeca mogla zaboraviti? Sad shvaćam što je mislila.
Nisam im bila tu kad su padali s bicikla, kad su imali temperaturu, kad su prvi put išli na maturalnu zabavu. Slala sam novac umjesto zagrljaja, poklone umjesto poljubaca za laku noć.
Navečer sam nazvala sestru Mirelu u Sarajevu. “Dođi kod mene dok ne smisliš šta ćeš dalje,” rekla je bez razmišljanja. “Nisi ti zaslužila ovo od svoje djece.”
Ali nisam htjela biti teret nikome više. Otišla sam u mali hotel na periferiji grada i cijelu noć gledala u plafon.
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s djecom. Pitala ih što nije u redu, jesam li ih povrijedila nečim što ne znam? Ivana je samo slegnula ramenima: “Mama, navikli smo biti sami. Ti si uvijek bila negdje drugo.” Marko je šutio i gledao kroz prozor. Amra je plakala ali nije znala objasniti zašto.
Pokušala sam im objasniti: “Sve što imam – to ste vi! Sve što sam radila bilo je zbog vas!” Ali riječi su padale na zid šutnje.
Jedne večeri otišla sam do Ivaninog stana bez najave. Čula sam kroz vrata kako viče na djecu jer nisu pospremili igračke. Sjetila sam se kako bih ja vikala na nju da pospremi sobu prije škole – ali tada nisam bila tu da to učinim.
Kad me napokon pustila unutra, sjela sam za stol i gledala unuke kako se igraju na podu.
“Znaš li koliko puta sam poželjela biti ovdje s vama?” pitala sam tiho.
Ivana je uzdahnula: “Mama… navikli smo živjeti bez tebe. Sad kad si tu… ne znamo kako dalje.”
Te riječi su me pogodile jače nego bilo koja uvreda ili odbijanje.
Prošlo je nekoliko tjedana otkako sam stigla iz Njemačke. Još uvijek nemam svoj dom – ironično, zar ne? Tri stana nosim na svom imenu u gruntovnici, ali niti jedan ključ nije moj.
Ponekad mislim da bih sve ponovila isto – jer nisam znala drugačije. Ponekad poželim vratiti vrijeme i ostati uz njih makar bili siromašniji.
Sada sjedim sama u hotelskoj sobi i pitam se: Je li vrijedilo? Je li ljubav mjerljiva kvadratima i novcem ili zagrljajima i prisutnošću?
Možda će netko od vas znati odgovor bolje od mene.