Godine u Tuđini za Njihovu Budućnost: Kupila Sam Im Stanove, Ali Nisu Mi Dopustili Prespavati
„Ne možeš ostati ovdje, mama. Nije zgodno. Imamo goste sutra.“
Stajala sam na pragu stana koji sam kupila svojoj kćeri Ivi, držeći u ruci torbu s poklonima iz Njemačke. U hodniku je mirisalo na svježe pečene kiflice, ali vrata su ostala napola otvorena, kao da sam nepozvana gošća. Iva je izbjegavala moj pogled, a njezin muž Dario stajao je iza nje, šutke. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi.
Godinama sam radila u tuđini – prvo u Minhenu, onda u Stuttgartu. Prala sam tuđe podove, čuvala starce, čistila hotele. Svaki euro koji sam zaradila slala sam kući: za Ivinu školu, za Markov fakultet, za Anin stan. Uvijek sam govorila sebi: „Izdržat ćeš još malo, sve za njih.“
Sjećam se kad su bili mali – Iva je plakala kad bih odlazila na autobus za Njemačku. Marko bi me grlio i šaptao: „Mama, vrati se brzo.“ Ana je crtala srca na mojim kovertama. Obećavala sam im da će sve biti lakše kad odrastu.
Ali godine su prošle. Djeca su odrasla bez mene. Ja sam ostarjela među strancima.
Kad sam napokon skupila dovoljno novca i odlučila se vratiti, zamišljala sam kako ću sjediti s njima za stolom, pričati priče iz Njemačke, gledati unuke kako se igraju. Umjesto toga, osjećala sam se kao uljez.
„Mama, znaš da ti je stan u Dubravi uvijek otvoren“, rekla je Ana kad sam joj pokušala objasniti kako me Iva nije pustila prespavati. Ali kad sam stigla do svog stana – onog koji sam kupila sebi prije deset godina – dočekala me hladnoća i prašina. Nitko nije bio tamo. Susjedi su me gledali s čuđenjem: „Zar ste vi ona što stalno šalje pakete?“
Jedne večeri sjela sam s Markom na kavu. On je uvijek bio najtiši od moje djece.
„Mama, znaš da te volimo… ali navikli smo na svoj mir. Ti si dugo bila odsutna. Sad imamo svoje živote.“
Nisam znala što reći. Zar nisam sve to radila upravo zbog njih? Zar nisam žrtvovala mladost, zdravlje i snove da njima bude bolje?
Sjećanja su mi navirala: prva zima u Njemačkoj, kad sam plakala u maloj sobi jer nisam mogla biti s djecom za Božić; dan kad mi je umrla majka, a ja nisam stigla na sprovod jer nisam imala slobodan vikend; sati provedeni na autobusnim kolodvorima, čekajući povratak kući koji nikad nije bio onakav kakav sam zamišljala.
Jedne noći nazvala me susjeda Ljubica iz stare zgrade u Travnom.
„Vidiš li ti svoju djecu?“, pitala je tiho.
„Vidim ih… ali kao da me ne vide oni.“
Ljubica je uzdahnula: „Nisi ti jedina. Svi naši gastarbajteri misle da će ih djeca dočekati raširenih ruku. A djeca… naviknu se živjeti bez nas.“
Te riječi su me pogodile jače nego išta prije.
Pokušavala sam se uključiti u njihove živote – nudila sam čuvanje unuka, kuhanje ručka, pomoć oko računa. Ali uvijek bi bilo: „Ne treba, mama. Sve je pod kontrolom.“
Jednog dana Iva mi je priznala:
„Mama, ne znam kako razgovarati s tobom. Ti si uvijek bila negdje daleko. Tata nas je odgajao, ti si slala novac… ali nisi bila tu kad nam je trebalo zagrliti nekoga.“
Plakala sam cijelu noć. Nisam znala kako popraviti godine odsutnosti.
Na Markov rođendan svi su bili okupljeni kod njega. Sjedila sam u kutu dnevne sobe i gledala ih kako se smiju šalama koje nisam razumjela. Unuci su trčali oko stola, a ja sam bila samo promatrač.
Kad su svi otišli, Marko mi je prišao:
„Mama… možda bi trebala pronaći nešto što te ispunjava ovdje. Prijatelje, hobi… Ne možeš očekivati da ćemo ti biti sve.“
Tada sam shvatila – izgubila sam ih onog trenutka kad sam otišla. Možda nikad neću moći vratiti ono što smo izgubili.
Ali zar nije svaka majka spremna žrtvovati sebe za djecu? Zar nije normalno očekivati barem malo zahvalnosti?
Ponekad sjedim sama u svom stanu i pitam se: jesam li pogriješila što sam otišla? Bi li bilo bolje da smo zajedno bili siromašniji, ali bliskiji? Ili je ovo cijena koju svi mi gastarbajteri moramo platiti?
Možda vi znate odgovor bolje od mene. Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće nadoknaditi izgubljene godine ili su neke rane jednostavno preduboke?