Vikend s punicom i svekrom: Jesam li samo sluškinja u vlastitoj kući?

“Jelena, možeš li još malo kave skuhati? Ovdje je nestalo,” začula sam glas svoje svekrve, Zorice, dok sam još uvijek ribala masnu tavu od ručka. Pogledala sam prema Ivanu, očekujući barem pogled podrške, ali on je sjedio za stolom s ocem, smijali su se nekoj šali o nogometu, potpuno nesvjesni mog umora.

“Naravno, odmah ću,” odgovorila sam, pokušavajući sakriti drhtaj u glasu. U meni je kipjelo. Svaki vikend ista priča: Zorica i Dragan dolaze kod nas, a ja se pretvaram u nevidljivu domaćicu. Moja kuća, moj mir, nestaju čim oni pređu prag. Sve što sam planirala za vikend – šetnja s Ivanom, film s djecom, malo vremena za sebe – nestane pod težinom njihovih očekivanja.

“Jelena, gdje su one čaše što sam ti prošli put rekla da ih ne stavljaš tamo?” Zorica je opet zavirivala po kuhinji, kao da traži dokaze moje nesposobnosti. “Evo ih, u ormariću iznad sudopera,” odgovorila sam tiho, ali ona je već kolutala očima. “Znaš, kod nas u Mostaru uvijek je sve bilo na svom mjestu.”

Ivan je samo kratko pogledao prema meni, pa nastavio razgovor s ocem. “Tata, jesi vidio kako Dinamo igra ove sezone?” Dragan je odmah zaboravio na sve ostalo. Ja sam nastavila prati suđe, osjećajući se kao duh u vlastitom domu.

Navečer, kad su svi otišli na spavanje, sjela sam na rub kreveta. Ivan je došao, umoran i zadovoljan. “Jelena, hvala ti što si sve sredila. Znaš da im puno znači kad dođu ovdje.”

“A meni? Meni što znači?” izletjelo mi je, glas mi je zadrhtao. Ivan se iznenadio. “Što ti je sad? Pa to su moji roditelji, nisu tu svaki dan.”

“Ali svaki vikend jesu! I svaki vikend ja nestanem. Ne vidiš me, ne čuješ me, samo služim. Jesam li ja samo sluškinja u ovoj kući?”

Ivan je šutio. Prvi put sam vidjela da ne zna što reći. “Nisi… samo… znaš kako je njima, vole kad je sve po starom.”

“A ja? Ja volim kad imam svoj život! Kad mogu sjesti s tobom, kad mogu biti s djecom, kad mogu disati u vlastitoj kući!”

Sljedeće jutro, dok sam pripremala doručak, Zorica je opet počela: “Jelena, nisi stavila dovoljno soli u jaja. Kod nas se uvijek više soli…”

“Možda kod vas, ali ovdje je dovoljno,” prekinula sam je prvi put. Zorica me pogledala iznenađeno. Dragan je podigao obrve. Ivan je šutio.

Tog dana sam prvi put sjela za stol s njima, bez da sam ustajala svakih pet minuta. Djeca su me gledala s osmijehom, kao da su osjetila da se nešto promijenilo.

Navečer sam sjela s Ivanom na balkon. “Znaš, Jelena… možda sam stvarno bio slijep. Nisam vidio koliko te ovo guši. Ali znaš i ti kakva je moja mama…”

“Znam. Ali i ti moraš znati kakva sam ja. Neću više nestajati. Ako ti to ne možeš prihvatiti, onda ne znam kako ćemo dalje.”

Ivan je šutio dugo. “Pokušat ću. Obećajem.”

Sljedeći vikend bio je drugačiji. Zorica je i dalje pokušavala voditi glavnu riječ, ali ja sam ostala pri svome. Djeca su bila sretnija, Ivan oprezniji, a ja – prvi put nakon dugo vremena – osjećala sam se kao da pripadam svojoj kući.

Ali pitam vas – koliko nas još šuti i nestaje iza tuđih očekivanja? Koliko nas se boji reći: dosta je? Hoće li ikada doći dan kad ćemo svi moći biti svoji u vlastitom domu?