Senka prošlosti: Priča o ženi koja je žrtvovala sve za porodicu, a ostala sama

“Senka, opet si zaboravila kupiti kruh!” grmio je Edin iz kuhinje, dok sam ja stajala pred ogledalom i pokušavala sakriti crvene oči. “Nisam zaboravila, samo… nisam stigla. Mama me zvala, nije joj bilo dobro.” Glas mi je drhtao, ali on to nije primijetio. Nikad nije. Uvijek je bilo važnije što će reći njegova majka, što će reći komšije, nego kako se ja osjećam.

Moja priča počinje u malom stanu u Sarajevu, gdje sam odrasla s roditeljima koji su očekivali da budem njihova podrška, njihova nada. Otac, Hasan, bio je strog čovjek, a majka, Zlata, tiha žena koja je cijeli život provela ugađajući drugima. “Senka, ti si naša jedina kćerka. Moraš biti jaka, moraš misliti na porodicu prije svega,” govorila bi mi dok mi je plela kosu pred školu. Nisam tada znala da će te riječi postati moj zatvor.

Kad sam upoznala Edina na fakultetu u Mostaru, mislila sam da sam pronašla spas. Bio je drugačiji od svih – nasmijan, pažljiv, pun planova. “Senka, jednog dana ćemo imati kuću na moru, ti ćeš slikati, ja ću pisati pjesme. Bićemo slobodni!” šaptao mi je dok smo sjedili na obali Neretve. Vjerovala sam mu. Vjerovala sam sebi. Ali život ima drugačije planove.

Nakon vjenčanja preselili smo se u Zagreb zbog njegovog posla. Moji roditelji nisu bili sretni. “Kako ćeš sama u tuđini? Ko će nas obilaziti?” pitala je majka kroz suze. Obećala sam joj da ću dolaziti često, ali svaki put kad bih spakirala kofere, Edin bi naljutio: “Opet ideš? Zar ti nije dosta što stalno misliš na njih? A ja?”

Tako sam počela birati između njih. Svaki put kad bih otišla roditeljima, Edin bi danima bio hladan. Kad bih ostala s njim, majka bi me zvala i plakala: “Senka, samo ti si nam ostala.” Bila sam rastrgana između dvije ljubavi koje su me gušile.

Godine su prolazile. Rodila sam sina, Tarika. Mislila sam da će dijete donijeti mir u naš dom. Ali umjesto toga, postala sam još više nevidljiva. Edin je radio do kasno, a ja sam bila sama s djetetom i mislima koje su me proganjale. Moja slika na platnu ostajala je nedovršena u kutu sobe. Snovi o moru i slobodi nestali su pod težinom svakodnevnih obaveza.

Jedne zime, otac je doživio moždani udar. Majka me zvala usred noći: “Senka, dođi brzo!” Spakirala sam Tarika i krenula za Sarajevo bez razmišljanja. Edin je bio bijesan: “Ne možeš tako ostaviti sve! Šta sa mnom? Šta s Tarikom?” Nisam ga slušala. Tih dana uz oca shvatila sam koliko sam zapravo sama.

Otac se nikad nije oporavio. Majka je postala još slabija. Počela sam putovati svaki vikend iz Zagreba u Sarajevo – vozovi, autobusi, Tarik u naručju, umorna i iscrpljena. Edin je sve manje razgovarao sa mnom. Počeo je izlaziti s prijateljima, vraćao se kasno. Jedne noći osjetila sam parfem na njegovoj košulji koji nije bio moj.

“Edine, imaš li nešto da mi kažeš?” pitala sam ga tiho dok je skidao kaput.

“Senka, nemam vremena za tvoje paranoje! Ako ti nešto fali, idi kod svoje mame!”

Te riječi su me presjekle kao nož. Poželjela sam vrisnuti, ali nisam mogla – Tarik je spavao u drugoj sobi.

Godinama sam šutjela i trpjela zbog mira u kući. Zbog djeteta. Zbog roditelja koji su me trebali. Zbog straha od samoće. Nisam imala kome reći koliko me boli što više ne znam tko sam.

Jednog dana, dok sam slagala stare fotografije, pronašla sam sliku sebe iz mladosti – nasmijana djevojka s kistom u ruci i snovima u očima. Zaplakala sam kao dijete.

Tarik je sada odrastao i otišao na studij u Split. Majka mi je umrla prošle godine; otac davno prije nje. Edin i ja živimo pod istim krovom kao stranci – on ima svoj svijet, ja svoj kutak tišine.

Ponekad sjedim uz prozor i gledam kišu kako pada po zagrebačkim krovovima i pitam se: gdje sam nestala? Da li je vrijedilo žrtvovati svoje snove zbog tuđih očekivanja? Da li ste vi ikada morali birati između sebe i onih koje volite?