Kad ti se svijet sruši: Moj put kroz tamu do svjetla vjere

“Ne mogu više, mama! Sve mi se raspada pred očima!” viknula sam kroz suze, tresući se na hladnom podu naše male kuhinje u Sarajevu. Moja majka, Jasmina, stajala je iznad mene, stisnutih usana, pokušavajući sakriti vlastiti strah. “Ajla, dušo, molim te, digni se. Zajedno ćemo kroz ovo. Bog ima plan za tebe,” šapnula je, ali njezine riječi tada su mi zvučale kao prazna utjeha.

Prije samo mjesec dana, moj život je bio sasvim drugačiji. Radila sam u jednoj poznatoj marketinškoj agenciji u Zagrebu, imala dečka Emira i planirala preseljenje u vlastiti stan. Sve je izgledalo kao da napokon mogu disati punim plućima nakon godina borbe s financijama i nesigurnim poslovima. Ali onda je stigao onaj poziv – “Ajla, žao nam je, ali zbog restrukturiranja moramo ti dati otkaz.” U istom tjednu Emir mi je priznao da me vara s kolegicom iz firme. Osjećala sam se kao da me netko bacio u ledenu rijeku i zaboravio izvući.

Nisam imala snage ni za što. Dani su prolazili u magli, a ja sam ležala u krevetu zureći u strop. Majka je pokušavala doprijeti do mene, ali ja sam je samo odbijala. “Ne razumiješ ti to, mama! Ti si uvijek imala tatu uz sebe, nisi nikad bila sama!” vikala sam na nju, iako sam znala da nije fer. Otac nas je napustio kad sam imala deset godina, ali ona nikad nije pokazivala slabost.

Jedne noći, dok sam ležala budna, čula sam majku kako tiho moli u dnevnoj sobi. “Bože, daj joj snage. Ne daj da mi dijete potone.” Te riječi su mi se zabile u srce. Nisam bila vjernica, ali nešto u toj njezinoj molitvi me dotaklo. Sutradan sam ustala ranije nego inače i sjela za stol dok je ona kuhala kafu.

“Mama… kako ti to možeš? Kako možeš vjerovati kad ti je život bio tako težak?” pitala sam tiho.

Pogledala me nježno. “Vjera nije bijeg od problema, Ajla. Vjera je snaga da ih preživiš. Kad nemaš nikog drugog, imaš Boga. Probaj moliti, makar samo šaptom.”

Te večeri sam prvi put nakon dugo vremena sklopila ruke i šaptala: “Bože, ako si tu, pomozi mi. Ne znam više što da radim.” Nisam osjetila ništa posebno, ali sljedećeg jutra ustala sam s nekom čudnom lakoćom u grudima. Počela sam svakodnevno moliti – ponekad samo nekoliko rečenica, ponekad satima razgovarajući s Bogom kao s prijateljem.

Nakon nekoliko tjedana odlučila sam otići na misu s majkom. U crkvi sam prvi put osjetila mir koji mi je toliko nedostajao. Starica Mara iz susjedstva prišla mi je nakon mise i rekla: “Drago mi je što si došla, Ajla. Bog uvijek nađe način da nas vrati sebi kad nam je najteže.” Te riječi su mi ostale urezane.

Počela sam volontirati u Caritasu, dijeliti hranu onima koji su imali još manje od mene. Upoznala sam Mirzu, mladića koji je izgubio roditelje u ratu i koji je unatoč svemu zračio optimizmom. “Znaš,” rekao mi je jednom dok smo slagali pakete hrane, “kad misliš da si na dnu, Bog ti pošalje nekog ili nešto da te podigne. Samo moraš otvoriti oči.”

Moja sestra Lejla nije razumjela moju promjenu. “Šta će ti to? Vjera ti neće platiti račune!” govorila je podrugljivo dok smo sjedile na kavi u centru grada.

“Možda neće,” odgovorila sam mirno, “ali daje mi snagu da ih sama platim.” Počela sam slati prijave za posao s novom energijom. Nakon mjesec dana dobila sam poziv iz jedne male firme u Mostaru – nisu nudili puno novca, ali posao je bio pošten i osjećala sam se korisno.

Emir se pokušao vratiti nakon nekoliko mjeseci. “Ajla, pogriješio sam… Ti si jedina koja me razumije.” Pogledala sam ga i prvi put nisam osjetila ni tugu ni bijes. Samo mir. “Oprosti ti meni, Emir, ali ja idem dalje. Bog mi je pokazao da vrijedim više od tvoje izdaje.”

Obitelj me počela gledati drugačije – neki su me podržavali, drugi su me ogovarali iza leđa jer sam postala “previše pobožna”. Ali više me nije bilo briga za tuđa mišljenja. Naučila sam praštati sebi i drugima.

Danas sjedim na balkonu svog malog stana u Mostaru i gledam zalazak sunca nad Neretvom. Još uvijek imam loših dana – nekad me strah budućnosti stegne kao omča oko vrata. Ali sada znam kome se mogu obratiti kad sve drugo zakaže.

Ponekad se pitam: Što bi bilo da nisam poslušala majku i otvorila srce vjeri? Koliko nas još hoda izgubljeno jer ne vjerujemo ni sebi ni Bogu? Možda će netko pročitati moju priču i pronaći svoju iskru nade.