Nikola, ne žuri sa svadbom: Kako sam pobjegla iz kandži Oskarove porodice
“Nikola, ne žuri sa svadbom. Sreća ne bježi,” kao da sam čula bakin glas dok sam stajala u kuhinji, gledajući kako se sir topi na tavi. Oskar je još uvijek spavao, a ja sam već bila budna satima, pokušavajući sve stići – posao, kuću, njega. Napravila sam mu omiljene syrnike, onako kako ih je njegova mama pravila dok je bio dijete. Kad je ušao u kuhinju, još bunovan, nasmiješila sam se i stavila pred njega tanjir.
“Hvala ti, ljubavi,” promrmljao je, zijevajući. “Znaš da će mama biti oduševljena kad čuje da si ih naučila praviti.”
Osjetila sam kako mi srce preskoči. Njegova mama. Otkako smo se zaručili, osjećala sam da više nisam Nikola – postala sam ‘Oskarova buduća žena’, projekt koji treba dovršiti. Njegova sestra Ivana stalno mi je slala poruke: “Jesi li već izabrala haljinu? Mama kaže da bi trebala biti bijela, ali ne previše otvorena.” Njegov otac, gospodin Stjepan, gledao me s visine i pitao: “A kad planirate djecu? Znaš, Oskar je jedva čekao postati otac.”
Nisam imala snage reći im da nisam spremna. Da me guši njihova ljubaznost koja je uvijek imala skriveni ton – kao da testiraju jesam li dovoljno dobra za njihovog sina.
Te večeri, dok smo sjedili kod Oskarovih roditelja na večeri, atmosfera je bila napeta. Ivana je pričala o svojoj svadbi: “Mi smo sve organizirali za dva mjeseca. Nema tu puno filozofije – kad znaš, znaš!”
Oskar me pogledao s očekivanjem. “Nikola, možda bismo i mi mogli ubrzati stvari? Mama i tata bi voljeli unuke što prije.”
Osjetila sam kako mi se ruke tresu ispod stola. Pogledala sam njegovu mamu, gospođu Mariju, koja je klimala glavom kao da potvrđuje sudbinu koju su mi već ispisali.
“Možda bismo mogli malo pričekati?” izustila sam tiho.
Tišina. Ivana je podigla obrvu. “Zašto čekati? Šta imaš čekati? Oskar je super dečko, ima posao, stan…”
“Nije stvar u tome…” pokušala sam objasniti, ali riječi su mi zastale u grlu.
Oskar je uzdahnuo. “Nikola, što ti treba više? Volim te. Zar nije to dovoljno?”
Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se bake Ane iz Osijeka koja mi je uvijek govorila: “Nikola, ne žuri sa svadbom. Sreća ne bježi. Prvo upoznaj sebe pa onda drugoga.”
Sljedećih dana pritisak je rastao. Oskar je bio sve nervozniji. Njegova mama me zvala svaki dan: “Jesi li rezervirala salu? Moramo znati broj gostiju!” Ivana je slala slike haljina i frizura. Osjećala sam se kao lutka koju svi oblače i pomjeraju kako žele.
Jednog jutra, dok sam sjedila na tramvajskoj stanici u Zagrebu i gledala ljude oko sebe, zapitala sam se: gdje sam ja u svemu ovome? Jesam li ja Nikola ili samo Oskarova buduća žena?
Tog dana odlučila sam otići kod bake Ane u Osijek. Sjela sam u vlak bez da sam ikome rekla gdje idem. Baka me dočekala raširenih ruku.
“Znaš li ti, dijete moje, koliko vrijediš?” pitala me dok smo pile kafu na balkonu.
“Ne znam više… Svi nešto očekuju od mene. Oskarova porodica… Oni žele mene, ali po svom kalupu. Bojim se da ću izgubiti sebe ako nastavim ovako.”
Baka me zagrlila. “Sreća ne bježi, Nikola. Ako te voli, čekat će te. Ako te ne razumije – možda nije za tebe.”
Vratila sam se u Zagreb nakon tri dana tišine. Oskar me dočekao na vratima.
“Gdje si bila? Zabrinuo sam se! Mama je poludjela! Ivana misli da si pobjegla jer ne želiš biti dio naše porodice!”
Pogledala sam ga u oči i prvi put osjetila mir.
“Oskare, volim te… ali ne mogu više ovako. Ne mogu biti ono što tvoja porodica želi od mene. Želim biti ja – Nikola. Ako to ne možeš prihvatiti… bolje da sada stanemo nego kasnije kad bude kasno za oboje.”
Oskar je šutio dugo vremena. Vidjela sam kako mu se lice mijenja – od ljutnje do tuge pa do razumijevanja.
“Nikola… nisam znao da ti je toliko teško. Samo sam želio da svi budemo sretni…”
“Ali ja nisam sretna,” rekla sam kroz suze.
Te večeri spakirala sam svoje stvari i otišla kod prijateljice Lejle na Trešnjevku. Plakala sam cijelu noć, ali osjećala sam olakšanje kakvo nisam dugo osjetila.
Danas, godinu dana kasnije, radim posao koji volim i živim sama u malom stanu s pogledom na Savu. Oskar mi ponekad piše – kaže da me razumije i da mu nedostajem, ali sada zna koliko je važno pustiti nekoga da bude svoj.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam otišla? Ili je to bio jedini način da spasim samu sebe? Može li ljubav preživjeti ako moraš žrtvovati vlastitu sreću?