Kad su drugi odlučili umjesto mene: Priča o izgubljenom glasu i ponovnom pronalasku sebe
“Znači, odlučeno je – uzimamo kredit.” Glas svekrve prerezao je tišinu kao nož. Sjedila sam za stolom, između muža Ivana i njegove sestre Mirele, dok su svi pogledi bili uprti u mene, ali nitko me ništa nije pitao. Srce mi je lupalo u grudima, ruke su mi drhtale ispod stola.
“Ali… zar ne bismo trebali još razgovarati o tome?” pokušala sam tiho, ali moj glas se izgubio u žamoru tanjura i šuštanju salveta. Ivan je samo slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled.
“Ma, Ana, svi smo već dogovorili. Znaš i sama da bez kredita ne možemo završiti kuću. Svi ćemo potpisati, svi ćemo vraćati. Nije to ništa strašno,” ubacila se Mirela, kao da mi čini uslugu.
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela plakati pred njima. Nisam htjela pokazati slabost. U meni je kipjela ljutnja – ne zbog kredita, već zbog toga što sam postala nevidljiva u vlastitom životu. Svekrva je nastavila dijeliti juhu, kao da je sve riješeno, a ja sam gutala knedlu u grlu.
Te večeri, kad smo ostali sami u stanu, pokušala sam razgovarati s Ivanom.
“Zašto ste odlučili bez mene? Zar nisam dio ove obitelji?”
Ivan je uzdahnuo, umoran od svega. “Ana, znaš da si dio svega. Samo… bilo je lakše ovako. Svi su već bili za. Nismo htjeli komplicirati.”
“Nisi htio komplicirati? Znači ja sam komplikacija?”
Nije odgovorio. Samo je otišao pod tuš, ostavljajući me samu s mislima koje su mi parale dušu.
Sljedećih dana osjećala sam se kao duh u vlastitom domu. Svekrva je dolazila svaki drugi dan s papirima za kredit, Mirela je slala poruke o rokovima i kamatama, a Ivan je šutio. Nisam mogla spavati. Počela sam gubiti apetit. Na poslu sam griješila, šefica me pitala jesam li dobro.
Jedne večeri, dok sam sjedila na balkonu i gledala svjetla grada, nazvala sam mamu u Sarajevu.
“Mama… mogu li doći na par dana? Samo da malo dođem sebi.”
Nije pitala ništa više. Znala je po mom glasu da nešto nije u redu.
Spakirala sam par stvari i otišla bez riječi. Ivan me nije ni pitao gdje idem. Samo je rekao: “Javi kad stigneš.”
U maminom stanu mirisalo je na svježe pečeni kruh i lavandu. Sjela sam za kuhinjski stol kao dijete i rasplakala se prvi put nakon dugo vremena.
“Ana, dušo, nisi ti kriva što te ne čuju. Ali moraš naučiti vikati kad treba,” rekla mi je mama dok me grlila.
Tih dana kod mame počela sam razmišljati o svemu što sam žrtvovala – posao u Zagrebu koji nisam prihvatila zbog Ivanove obitelji, prijatelje koje sam zapostavila jer su smetali njegovoj sestri, svoje snove o maloj galeriji koju nikad nisam otvorila jer “nije vrijeme”.
Jednog jutra probudila sam se s jasnom odlukom – neću više biti tiha. Nazvala sam Ivana.
“Vraćam se po svoje stvari. Ne želim više ovako živjeti. Ako ti i tvoja obitelj želite kredit – izvolite. Ja neću potpisati ništa što nisam odlučila sama.”
S druge strane tišina. Onda samo: “Ana… nemoj tako naglo…”
“Nema više čekanja. Dosta mi je da drugi odlučuju za mene.” Spustila sam slušalicu.
Kad sam došla po stvari, svekrva me dočekala na vratima.
“Zar ćeš tako lako odustati od svega što smo gradili?”
Pogledala sam je ravno u oči: “Vi ste gradili bez mene. Ja ću graditi svoj život od početka.”
Ivan je stajao iza nje, slomljenog pogleda. Nisam ga mrzila – samo sam bila tužna što nas dvoje nismo znali biti partneri.
Vratila sam se kod mame i počela tražiti posao u Sarajevu. Prijateljica iz djetinjstva, Lejla, pomogla mi je pronaći mali stan na Grbavici. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se slobodno – iako me strah paralisao svake noći prije spavanja.
Najteže mi je bilo priznati sebi da nisam žrtva nego osoba koja ima pravo birati svoj put. Mama me bodrila svakog dana: “Ana, nisi sama. Imaš mene, imaš sebe – to je dovoljno za početak.”
Prošlo je nekoliko mjeseci dok nisam ponovno mogla pogledati svoj odraz u ogledalu bez srama i tuge.
Danas radim u maloj galeriji na Baščaršiji, izlažem slike mladih umjetnika i svaki dan upoznajem ljude koji su prošli slične borbe. Ponekad me zaboli kad čujem vijesti o Ivanu – čujem da su uzeli kredit i da im nije lako – ali znam da nisam mogla ostati tamo gdje me nisu čuli.
Pitam se često: Koliko nas još živi tuđe odluke? Koliko nas šuti dok drugi pišu naše priče? Možda je vrijeme da svi naučimo reći – dosta.