Kad ljubav zaboli: Priča o odlasku i novom početku
“Mama, zašto si nas ostavila?” riječi moje kćeri Lejle odzvanjaju mi u glavi dok sjedim sama u polupraznom stanu na Trešnjevci. Kiša udara o prozor, a ja gledam u mobitel koji šuti već satima. Nema poruka, nema poziva. Samo tišina i težina odluke koju sam donijela prije mjesec dana.
Sve je kulminiralo onog hladnog prosinačkog jutra kad je Emir, moj muž, ponovno podigao glas na mene pred djecom. “Jelena, opet si zaboravila platiti račun za struju! Kako možeš biti tako nesposobna?” vikao je dok su Lejla i Dino stajali u hodniku, šćućureni uz zid. Pogledala sam ih i vidjela strah u njihovim očima. Tada sam shvatila da više ne mogu. Ne zbog sebe, nego zbog njih.
Nisam bila savršena žena. Nisam bila ni savršena majka. Ali sam bila umorna od svakodnevnih prepirki, od osjećaja da hodam po jajima u vlastitoj kući. Emir je bio dobar čovjek kad smo se upoznali na fakultetu u Sarajevu, ali rat, izbjeglištvo i godine borbe za egzistenciju promijenile su ga. Postao je ogorčen, hladan, često grub. Pokušavala sam razgovarati s njim, predlagala bračno savjetovanje, ali on bi samo odmahnuo rukom: “To su gluposti za Amerikance, ne za nas.”
Kad sam mu rekla da odlazim, nije rekao ništa. Samo je sjeo za stol i zapalio cigaretu. Lejla je plakala, Dino je šutio. Spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod prijateljice Mire na Jarun. Prve noći nisam oka sklopila. Osjećala sam se kao izdajica.
Nakon tjedan dana pokušala sam nazvati djecu. Lejla mi je spustila slušalicu. Dino mi je poslao poruku: “Mama, tata kaže da si sebična.” Srce mi se slomilo. Znala sam da će Emir okrenuti djecu protiv mene, ali nisam znala da će biti tako brzo.
Mira me tješila: “Jelena, nisi ti kriva što si otišla. Djeca će shvatiti kad odrastu.” Ali što ako ne shvate? Što ako me zauvijek mrze?
Jedne subote otišla sam do stana po još odjeće. Emir nije bio doma, ali Lejla me dočekala na vratima:
“Što hoćeš ovdje? Nisi više dio ove obitelji!”
“Lejla, molim te… Ja sam tvoja mama. Volim te najviše na svijetu.”
“Da me voliš, ne bi nas ostavila!”
Zatvorila mi je vrata pred nosom. Sjela sam na stepenice i plakala kao dijete.
Moja mama iz Mostara zvala me svaki dan: “Jelena, vrati se kući. Ovdje si uvijek dobrodošla.” Ali kako da se vratim kad mi djeca ne žele oprostiti?
Na poslu u knjižnici kolegice su šaputale iza leđa: “Jelena se rastala… Jadna djeca.” Osjećala sam sram i krivnju svaki put kad bih prošla hodnikom.
Jedne večeri nazvala me sestra Sanja iz Zagreba:
“Jelena, moraš biti jaka zbog sebe. Djeca će te trebati kad-tad. Sjeti se kako smo mi preživjele razvod naših roditelja. Tata je otišao, ali mama je uvijek bila tu za nas.”
Ali ja nisam otišla zbog druge žene ili muškarca. Otišla sam jer više nisam mogla disati u toj kući.
Pokušavala sam kontaktirati školsku psihologinju da razgovara s djecom, ali Emir nije dopuštao. “Ne treba njima psiholog! Treba im majka koja nije sebična!” vikao je u slušalicu.
Prolazili su tjedni, a ja sam svakodnevno pisala pisma Lejli i Dini koja nikada nisam poslala. U njima sam objašnjavala sve – kako sam ih voljela od prvog trenutka kad su se rodili, kako sam sanjala o sretnom domu za njih, kako nisam imala snage više trpjeti uvrede i šutnju.
Jednog dana srela sam Dinu ispred škole. Stajao je s društvom i pravio se da me ne vidi. Prišla sam mu:
“Dino, sine… Kako si?”
Pogledao me hladno:
“Dobro sam. Tata kaže da si sad sretna bez nas.”
“Nije istina! Svaki dan mislim na vas… Volim vas najviše na svijetu!”
Okrenuo se i otišao bez riječi.
Navečer sam sjedila sama u stanu i gledala stare fotografije – ljetovanja na Jadranu, rođendani, prvi dan škole… Sve ono što smo nekad imali sada mi je izgledalo kao tuđi život.
Ponekad pomislim da sam trebala ostati zbog djece. Možda bi bilo lakše da sam šutjela i trpjela još koju godinu dok ne odrastu. Ali onda se sjetim Lejlinog pogleda punog straha i shvatim da nisam imala izbora.
Sanjam dan kad će mi Lejla i Dino ponovno doći u zagrljaj i pitati me zašto sam otišla – i kad ću im moći reći istinu bez straha da će me mrziti.
Možda će proći godine dok mi oproste. Možda nikada neće shvatiti moju odluku.
Ali pitam vas – što biste vi učinili na mom mjestu? Je li bolje ostati zbog djece ili otići zbog sebe? Ima li majka pravo na sreću ili je uvijek dužna žrtvovati se?