Dan kad sam morala birati između kćeri i obitelji – hoće li mi itko oprostiti?

“Ne možeš tako razgovarati sa mnom, Ana!” povikala je Marija, moja svekrva, dok je stajala nasred kuhinje, stisnutih šaka i pogleda punog prezira. Ana je drhtala, ali nije skrenula pogled. “Baka, ja imam pravo na svoje mišljenje!” uzvratila je, glas joj je bio tih, ali odlučan. Stajala sam između njih, osjećajući kako mi srce lupa u grudima kao da će iskočiti. U tom trenutku, cijeli moj svijet se srušio.

Nikada nisam mislila da će doći dan kad ću morati birati između vlastite kćeri i obitelji u koju sam se udala prije dvadeset godina. Moje ime je Elizabeta, rođena sam u malom mjestu kraj Osijeka, gdje su obiteljske vrijednosti bile svetinja. Udala sam se za Ivana, dobrog čovjeka iz tradicionalne bosanske obitelji. Njegova majka Marija uvijek je bila stub kuće – stroga, ali pravedna, barem sam tako vjerovala.

Ana je naše jedino dijete. Odmalena je bila drugačija – znatiželjna, tvrdoglava, uvijek spremna postaviti pitanje koje nitko drugi ne bi. Kad je napunila šesnaest, počela je izlaziti s Emirom, mladićem iz susjedstva čija je obitelj došla iz Sarajeva. Marija to nije mogla podnijeti. “Naša krv nije za miješanje!” govorila bi kroz zube svaki put kad bi Ana spomenula Emira.

Tog dana sve je kulminiralo. Marija je pronašla poruke koje je Ana slala Emiru i bez pitanja ih pročitala. Kad sam ušla u kuhinju, zatekla sam ih kako se svađaju. “Ti si sramota za ovu kuću!” vikala je Marija. Ana je plakala, ali nije odustajala. “Ne možete mi birati koga ću voljeti!”

Ivan je sjedio u dnevnoj sobi, šutio i gledao u pod. Znam da mu je bilo teško – rastrgan između majke i kćeri, ali nije imao snage reći ni riječ. Pogledala sam ga tražeći podršku, ali on je samo odmahnuo glavom.

“Dosta!” povikala sam tada, glasom koji nisam prepoznala kao svoj. “Marija, nemaš pravo čitati Anine poruke! I nemaš pravo određivati koga će voljeti!” Marija me pogledala kao da sam joj zabola nož u leđa. “Ti si na njenoj strani? Protiv vlastite obitelji?”

U tom trenutku osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Znala sam što znači stati protiv Marije – znala sam da ću izgubiti mir u kući, možda čak i Ivana. Ali nisam mogla pustiti da Ana bude slomljena zbog tuđih predrasuda.

Te noći Ana je došla u moju sobu. Sjela je na krevet i tiho rekla: “Mama, hvala ti.” Zagrlila sam je i osjetila kako joj srce lupa brzo kao moje. “Uvijek ću biti uz tebe,” šapnula sam joj u kosu.

Sljedećih dana kuća je bila hladna kao nikad prije. Marija nije razgovarala ni sa mnom ni s Anom. Ivan je dolazio kasno s posla i izbjegavao nas. Osjećala sam se kao izdajica – žena koja je izabrala dijete umjesto muža i njegove obitelji. Ali svaki put kad bih pogledala Anu, znala sam da nisam imala izbora.

Jednog jutra Marija mi je prišla dok sam kuhala kavu. “Znaš li što si napravila?” pitala me tiho. “Znam,” odgovorila sam drhteći. “Izabrala sam svoju kćer.”

“Nadam se da ti to neće biti žao,” rekla je i otišla iz kuće bez riječi.

Ivan mi danima nije mogao oprostiti. “Ti si razbila našu obitelj,” govorio bi kroz suze. “Nisi imala pravo birati između nas.”

Ali što znači biti dobra majka? Je li to slijepo slušanje tradicije ili zaštita vlastitog djeteta od nepravde? U noćima kad nisam mogla spavati, razmišljala sam o svojoj pokojnoj majci i pitala se što bi ona napravila na mom mjestu.

Ana i Emir su ostali zajedno unatoč svemu. Danas studiraju u Zagrebu i često me zovu da mi kažu kako su sretni. Marija više ne dolazi kod nas, a Ivan i dalje teško prihvaća moj izbor.

Ponekad sjedim sama u kuhinji i pitam se: Jesam li bila dobra majka ili sam izdala svoje korijene? Hoće li mi itko ikada oprostiti?

Možda vi znate odgovor bolje od mene: Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li ljubav prema djetetu vrijedna cijene koju plaćamo?