Tri Ljubavi Mog Života
“Nikada te neću zaboraviti, Marija,” rekao sam dok su mi suze klizile niz lice, gledajući u njene oči koje su odražavale isti bol. Stajali smo na peronu željezničke stanice, dok je vlak polako dolazio. Bio je to trenutak kada sam znao da se našoj ljubavi bliži kraj, iako smo oboje željeli vjerovati da će trajati zauvijek.
Marija je bila moja prva ljubav. Upoznali smo se na fakultetu u Zagrebu, oboje mladi i puni snova. Naša veza bila je poput vjetra koji nosi miris proljeća, svježa i uzbudljiva. Proveli smo sate razgovarajući o svemu i svačemu, planirajući budućnost koja se činila tako blizu. No, život je imao druge planove. Njena obitelj odlučila se preseliti u Njemačku zbog posla, a mi smo ostali s pitanjem: može li ljubav preživjeti udaljenost?
“Možda ćemo se jednog dana opet sresti,” rekla je kroz suze dok je vlak kretao. Nisam znao što reći. Samo sam stajao tamo, osjećajući kako mi srce puca na tisuću komadića.
Nakon Marije, mislio sam da više nikada neću voljeti. Ali onda sam upoznao Ivanu. Bila je to ljubav koja me iznenadila svojom snagom i intenzitetom. Ivana je bila sve što nisam znao da trebam – strastvena, odlučna i puna života. Naša veza bila je poput oluje, snažna i nepredvidiva.
“Ne mogu vjerovati da si stvaran,” rekla bi mi često dok smo ležali jedno pored drugog nakon dugih razgovora o svemu što nas je mučilo. No, kao i svaka oluja, i naša je veza imala svoj kraj. Ivana je željela više od života nego što sam joj ja mogao pružiti u tom trenutku. Željela je putovati, istraživati svijet, dok sam ja bio vezan za posao u Zagrebu.
“Volim te, ali moram slijediti svoje snove,” rekla mi je jednog dana dok smo šetali parkom. Te riječi su me pogodile kao grom iz vedra neba. Znao sam da je ispravna odluka pustiti je da ide, ali srce mi nije bilo spremno na taj gubitak.
Prošlo je nekoliko godina prije nego što sam ponovno bio spreman otvoriti svoje srce. Tada sam upoznao Anu. Ana je bila drugačija od svih koje sam do tada volio. Bila je mirna luka u mom nemirnom moru emocija. Naša ljubav bila je tiha i stabilna, kao rijeka koja teče kroz dolinu.
“S tobom se osjećam kao kod kuće,” rekla bi mi često dok smo zajedno kuhali večeru ili gledali filmove u našem malom stanu. S Anom sam pronašao mir koji sam dugo tražio. No, čak i ta ljubav imala je svoje izazove.
Ana je željela djecu, obitelj, nešto što nisam bio siguran da mogu pružiti. Bio sam previše uplašen da bih se obvezao na nešto tako veliko i trajno. “Ne mogu te zadržavati ako želiš više od ovoga,” rekao sam joj jedne večeri dok smo sjedili na kauču.
“Volim te, ali moram slijediti svoje srce,” odgovorila je tiho, a ja sam znao da će i ona otići.
Sada, dok sjedim sam u svom stanu i razmišljam o svim tim ljubavima koje su prošle kroz moj život, pitam se jesam li ikada bio spreman za pravu ljubav ili sam jednostavno previše volio ideju ljubavi. Svaka od tih žena donijela je nešto posebno u moj život, naučila me lekcijama koje nikada neću zaboraviti.
Možda prava ljubav nije ona koja traje zauvijek, već ona koja nas mijenja zauvijek. Jesam li spreman ponovno voljeti? I hoće li sljedeća ljubav biti ona koja će trajati ili će me naučiti još jednu važnu lekciju?”