Poruka s neba: Glas djeda Franje
“Ne možeš ti to razumjeti, mama!” vikao sam kroz suze, dok sam stajao nasred dnevnog boravka, stežući djedovu staru kapu u rukama. “On je bio jedini koji me stvarno slušao!”
Mama je šutjela, gledala me onim umornim očima koje su previše toga vidjele zadnjih mjesec dana. Djed Franjo je otišao iznenada – srce, rekli su doktori, ali meni je to zvučalo kao najgora laž. Kako može srce samo tako stati? Kako može netko tko je bio stub naše obitelji nestati preko noći?
“Ivane, znam da ti je teško,” rekla je tiho, “ali djed bi želio da nastaviš dalje.”
Nisam mogao odgovoriti. U meni je gorjela ljutnja, tuga, praznina. Sve ono što sam bio navikao dijeliti s djedom, sada je ostalo zarobljeno u meni. Svi su u kući šaptali – baka Mara je plakala svaku večer, tata se povukao u radionicu i nije izlazio satima, a sestra Ana je samo šutjela i gledala u mobitel.
Nisam mogao spavati te noći. U glavi mi je odzvanjao djedov glas: “Ivane, sine moj, život ti uvijek donese ono što najmanje očekuješ. Ali uvijek moraš ostati svoj.” Sjećanja su navirala – kako smo zajedno pecali na Uni, kako me učio voziti bicikl po blatnjavim seljačkim putevima kod Bihaća, kako smo zajedno slagali drva za zimu.
Sljedeće jutro mama me dočekala u kuhinji s nečim u ruci. Bio je to stari diktafon, onaj isti na koji je djed snimao svoje priče i pjesme kad bi ga uhvatila inspiracija.
“Ovo je za tebe,” rekla je i pružila mi ga. “Znam da ti nedostaje njegov glas. Možda ti ovo pomogne.”
Drhtavim rukama sam pritisnuo play. Najprije tišina, a onda poznati hrapavi glas:
“Ako slušaš ovo, znači da me više nema… Ali znaj, Ivane, ponosan sam na tebe. Nikad ne zaboravi tko si i odakle dolaziš. Život nije fer, ali uvijek imaš izbor – možeš biti bolji čovjek ili odustati. Ja vjerujem u tebe.”
Suza mi je skliznula niz obraz. Nisam znao jesam li tužan ili sretan što ga opet čujem. U tom trenutku ušla je baka Mara.
“Što to slušaš?” upitala je sumnjičavo.
“Djedove poruke…” odgovorio sam tiho.
Baka je sjela do mene i zagrlila me. “I meni nedostaje svaki dan. Znaš, nije lako biti jak kad svi očekuju da jesi. Tvoj djed… on je bio naša stijena. Sad moramo naučiti biti stijena jedni drugima.”
Tog dana prvi put sam osjetio da nisam sam u svojoj boli. Svi smo patili, ali nitko nije znao kako to pokazati. Tata se pojavio na vratima, pogleda crvenih od nespavanja.
“Ivane… hoćeš li sa mnom do radionice? Treba mi pomoć oko stare pile.”
Znao sam da mu ne treba pomoć – trebalo mu je društvo. Otišao sam s njim i satima smo šutjeli dok smo popravljali alat. Na kraju mi je tiho rekao:
“Znaš… tvoj djed bi bio ponosan na tebe što si ostao uz nas. Ja… nisam baš dobar u ovome, ali trudim se.”
Navečer sam ponovno pustio djedovu poruku i ovaj put pozvao Anu da sluša sa mnom. Prvo je odbijala, ali kad je čula djedov smijeh na snimci, počela je plakati.
“Zašto svi misle da moramo biti jaki? Zašto ne možemo samo priznati da nam fali?” pitala me kroz suze.
Zagrlio sam je i rekao: “Možda zato što nas je djed tako učio – ali možda je vrijeme da budemo iskreni prema sebi.”
Tih dana počeli smo pričati više o njemu – o njegovim šalama, o tome kako bi uvijek donio burek iz pekare kad bi netko bio tužan, o njegovim savjetima koji su nam sada zvučali kao proročanstva.
Jedne večeri mama je sjela kraj mene i rekla:
“Ivane, znaš li zašto sam ti dala taj diktafon? Jer znam koliko ti znači čuti njegov glas – ali još više želim da znaš da nisi sam. Svi smo ovdje za tebe. I za sebe.”
Počeo sam shvaćati da tuga nije nešto što nestane preko noći – ona ostaje s nama, ali nas i povezuje ako joj dopustimo.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako nas je djed napustio. Još uvijek pustim njegovu poruku kad mi je teško ili kad ne znam što bih sa sobom. Ponekad mi se čini da ga čujem kako mi šapće: “Samo hrabro, sine moj.” I svaki put kad to čujem, osjećam kao da me netko drži za ruku.
Pitam se često – koliko nas zapravo poznaje svoje roditelje i djedove? Koliko puta propustimo reći im koliko nam znače dok su još tu? Možda bismo svi trebali češće snimiti poruku za one koje volimo – nikad ne znaš kad će im baš tvoj glas trebati najviše.