Pas koji je promijenio sve, ali ne na bolje: Priča o izgubljenoj slobodi
“Ne mogu više, mama! Ne mogu!” viknula sam, glas mi je drhtao dok sam pokušavala zavezati povodac oko vratolomnog šteneta koje je jurilo po stanu. Miris kave još je lebdio u zraku, ali moj jutarnji ritual bio je uništen. Prije samo mjesec dana, moj život bio je tih, predvidljiv i siguran. Sada, sve što sam znala nestalo je dolaskom psa kojeg nisam ni željela.
Zovem se Ivana. Imam trideset i četiri godine i živim sama u malom stanu na Trešnjevci. Moj svijet bio je jednostavan: posao u knjižnici, povremena kava s prijateljicom Sanjom, večeri uz knjige i tišinu. Sve dok jednog dana, moja sestra Ana nije pokucala na vrata s kutijom u rukama.
“Ivana, molim te, samo na par dana. Ne mogu ga voditi sa sobom u Mostar. Znaš da mama ne voli pse, a ja nemam kome drugome vjerovati,” rekla je Ana, oči joj pune suza. U kutiji je bio mali crni mješanac, uplašen i promrzao.
“Ana, znaš da nemam vremena za psa. Moj život nije za to…” pokušala sam objasniti, ali ona me prekinula.
“Samo nekoliko dana, molim te!”
Nisam imala srca odbiti sestru. Nisam znala da će tih “nekoliko dana” postati tjedni, a onda mjeseci. Ana se nije vratila po psa. U početku sam ga zvala “Pas”, jer nisam htjela vezati se. Ali on je imao druge planove.
Prve noći nije spavao. Cvilio je, grebao vrata, uništio mi omiljene papuče. Nisam mogla spavati. Sljedećeg jutra kasnila sam na posao prvi put u životu. Sanja me gledala s podsmijehom kad sam joj ispričala što se dogodilo.
“Pa dobro, Ivana, možda ti treba malo promjene u životu,” rekla je.
“Ne treba mi kaos! Treba mi mir!” odgovorila sam previše glasno.
Dani su prolazili. Pas je rastao, a s njim i moje frustracije. Svako jutro šetnja po kiši ili snijegu, svako popodne trčanje za njim po parku dok laje na druge pse i ljude. Komšije su počele gunđati zbog laveža. Jedna starija gospođa iz susjedstva, gospođa Ljiljana, prijetila je da će zvati komunalce.
“Ivana, ne možeš ga ostavljati samog! On zavija cijeli dan!”
Počela sam izbjegavati ljude. Nisam više imala vremena za kave s prijateljicama ni za čitanje knjiga. Sve se vrtjelo oko psa. Svaki izlazak iz stana bio je logistički podvig: gdje ću ga ostaviti? Hoće li nešto uništiti? Hoće li biti dobar?
Jedne večeri, nakon što sam ga vodila veterinaru zbog povraćanja (pojeo je pola moje torbe), sjela sam na pod kuhinje i zaplakala. Osjećala sam se zarobljeno u vlastitom životu. Nazvala sam Anu.
“Ana, ne mogu više. Ovo nije moj život. Obećala si da ćeš ga uzeti natrag!”
S druge strane tišina.
“Ivana… Znaš da sada ne mogu. U Mostaru sam našla posao, stanodavci ne dopuštaju pse… Molim te još malo…”
Osjetila sam bijes kakav nikad prije nisam osjetila prema svojoj sestri.
Sljedećih dana pokušavala sam pronaći rješenje. Pitala sam kolegicu iz knjižnice, pitala sam Sanju, čak i objavila oglas na Facebooku: “Poklanjam psa u dobre ruke.” Nitko nije odgovorio.
Pas me gledao velikim smeđim očima svaki put kad bih uzela ključeve od stana. Počela sam osjećati krivnju što ga ne volim dovoljno. On je bio samo pas – nije birao mene, nije birao ovu sudbinu.
Jednog jutra probudila me buka iz dnevne sobe. Pas je razbio vazu koju mi je tata donio iz Sarajeva prije nego što je umro. Ta vaza bila je posljednja uspomena na njega. Slomila sam se.
Nazvala sam mamu u suzama.
“Mama, ne mogu više! Sve mi se raspada… Ne znam tko sam više!”
Mama je šutjela nekoliko trenutaka pa tiho rekla:
“Ivana, možda si predugo bila sama. Možda ti treba netko kome si potrebna…”
Ali ja nisam željela biti potrebna nikome osim sebi.
Tjedni su prolazili. Pas je postao dio mog života – htjela to ili ne. Počela sam primjećivati male stvari: kako se sklupča uz mene kad plačem, kako me gleda dok čitam knjigu kao da razumije svaku riječ. Ali svaki put kad bih pomislila da ga zavolim, sjetila bih se svega što sam izgubila: slobodu, mir, vrijeme za sebe.
Jednog dana srela sam Sanju na ulici.
“Izgledaš umorno,” rekla je.
“Jesam umorna… Osjećam se kao da živim tuđi život.” odgovorila sam iskreno.
“Možda si samo zaboravila tko si bila prije nego što si postala netko kome treba pas,” nasmijala se blago.
Te noći dugo sam razmišljala o svemu što se dogodilo otkako je pas ušao u moj život. Jesam li postala bolja osoba? Jesam li naučila nešto o ljubavi i žrtvi? Ili sam samo izgubila sebe?
Ponekad se pitam: koliko smo spremni žrtvovati za druge – čak i kad to nisu ljudi? I gdje je granica između ljubavi i gubitka vlastite slobode?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Da li ljubav opravdava sve žrtve koje činimo – ili ipak postoji cijena koju ne bismo smjeli platiti?