Lekcije iz Izgubljene Ljubavi: Katarinina Razmišljanja o Poštovanju i Granicama
“Katarina, moraš naučiti poštovati sebe prije nego što očekuješ da te drugi poštuju,” rekla mi je baka dok smo sjedile na staroj drvenoj klupi u njenom vrtu. Njezine riječi odzvanjale su mi u glavi dok sam stajala pred Ivanom, čovjekom kojeg sam mislila da volim, ali koji je očito zaboravio što znači poštovati granice.
“Ne mogu vjerovati da si to učinio,” rekla sam, glas mi je drhtao od emocija. “Rekla sam ti da mi je to važno, a ti si to jednostavno ignorirao.”
Ivan je slegnuo ramenima, kao da nije shvaćao ozbiljnost situacije. “Ma, Katarina, pretjeruješ. To nije ništa strašno.”
Ali za mene je bilo strašno. Bilo je to kršenje povjerenja koje sam mu dala, povjerenja koje sam gradila s mukom i pažnjom. Možda je za njega to bila sitnica, ali za mene je to bio znak nepoštovanja.
Sjećam se kako sam se osjećala kada smo se prvi put sreli. Bio je šarmantan, duhovit i činilo se da razumije moje potrebe i želje. Ali kako su mjeseci prolazili, počela sam primjećivati male znakove koji su ukazivali na to da možda nije onakav kakvim se predstavljao.
“Katarina, moraš postaviti granice,” baka bi mi često govorila. “Ako ih ne postaviš, ljudi će te gaziti.”
Ali ja sam bila zaljubljena. Mislila sam da ljubav znači prilagoditi se, popustiti, biti fleksibilan. Nisam shvaćala da ljubav također znači znati kada reći ‘ne’, kada stati i zaštititi sebe.
Jedne večeri, dok smo sjedili na terasi njegovog stana, Ivan je počeo pričati o svojim planovima za budućnost. “Mislim da bismo trebali živjeti zajedno,” rekao je iznenada.
Osjetila sam kako mi srce preskače od uzbuđenja, ali istovremeno i strah. “Ali Ivane, znamo se tek nekoliko mjeseci. Nije li to malo prerano?”
“Ma daj, Katarina, ne budi tako staromodna,” nasmijao se. “Život je prekratak da bismo čekali.”
Možda je bio u pravu, ali nešto u meni nije bilo spremno za taj korak. Ipak, nisam htjela razočarati Ivana pa sam pristala.
Kako su dani prolazili, počela sam osjećati težinu svoje odluke. Ivan je postajao sve zahtjevniji, a ja sam se sve više osjećala kao da gubim dio sebe. Moje granice su bile izbrisane, a ja sam bila izgubljena u vrtlogu njegovih očekivanja.
Jednog dana, dok smo šetali parkom, Ivan je spomenuo kako bi volio da promijenim posao jer mu se nije sviđalo što radim prekovremeno. “To nije dobro za našu vezu,” rekao je.
“Ali Ivane, volim svoj posao,” odgovorila sam.
“Znam, ali moraš misliti na nas,” inzistirao je.
Tada sam shvatila koliko sam daleko otišla od sebe. Moje želje i snovi bili su potisnuti u korist njegove vizije naše budućnosti.
Te večeri, dok sam ležala budna u krevetu pored njega, sjetila sam se bakinog savjeta. “Prava dama zna kada treba otići,” rekla bi mi često.
I tako sam odlučila otići. Bilo je teško, srce mi je bilo slomljeno, ali znala sam da moram vratiti svoje granice i poštovanje prema sebi.
Dok sam pakirala svoje stvari iz njegovog stana, Ivan me gledao s nevjericom. “Zar stvarno misliš da ćeš naći nekoga boljeg od mene?” upitao je sarkastično.
“Ne radi se o tome,” odgovorila sam mirno. “Radi se o meni i mojim granicama koje si prešao.”
Otišla sam bez osvrtanja, znajući da radim pravu stvar za sebe.
Sada, dok sjedim na istoj onoj klupi u bakinom vrtu, razmišljam o svemu što se dogodilo. Naučila sam važnu lekciju o ljubavi i poštovanju – prema sebi i prema drugima.
Je li moguće voljeti nekoga a ne izgubiti sebe? Možda je to pitanje koje svi trebamo postaviti sebi.