Kad Sam Pristala Registrirati Bratov Auto na Svoje Ime: Priča o Povjerenju, Obitelji i Dugovima

“Ne mogu više, Lejla! Sve mi je uzela, čak i ključeve od auta!” brat Tarik je vikao u slušalicu, glas mu je drhtao od bijesa i očaja. Bilo je kasno navečer, sjedila sam u kuhinji, gledala u praznu šalicu kave i osjećala kako mi srce lupa. Tarik je uvijek bio moj mlađi brat, onaj kojeg sam štitila još od djetinjstva kad su ga klinci iz susjedstva zadirkivali zbog klempavih ušiju. Sad je bio odrasli čovjek, ali opet je zvučao kao onaj mali dječak koji traži pomoć.

“Lejla, molim te, samo da prebacimo auto na tvoje ime dok se ovo ne smiri. Ako ostane na meni, ona će ga uzeti ili će sud sve blokirati. Znaš kakva je Amra…”

Zastala sam. Znam kakva je Amra. Njihov razvod bio je tema svakog obiteljskog ručka zadnjih mjeseci. Svi su birali strane, a ja sam pokušavala ostati neutralna. Ali Tarik je moj brat. “Dobro, Tarik. Dođi sutra s papirima.”

Nisam ni slutila da će ta rečenica promijeniti moj život.

Sutradan smo otišli u MUP. Tarik je bio nervozan, stalno je provjeravao mobitel. “Ako me Amra vidi ovdje, gotov sam,” šapnuo je. Ja sam potpisala papire, platila pristojbu i odjednom – crni Golf 5 bio je moj. “Samo formalno, Lejla, znaš da je to i dalje moj auto,” rekao je i zagrlio me.

Prvih nekoliko mjeseci sve je bilo u redu. Tarik je vozio auto, ja sam povremeno dobivala obavijesti o registraciji na svoje ime, ali nisam obraćala pažnju. Sve dok jednog dana nisam otvorila poštanski sandučić i pronašla kaznu za parkiranje – 200 kuna. Nisam ni stigla pitati Tarika kad su počele stizati nove kazne: prebrza vožnja kod Mostara, neplaćena cestarina kod Zagreba, pa još jedna kazna iz Sarajeva.

“Tarik, što radiš? Ovo sve dolazi na moje ime!”

“Ma ne brini, platit ću sve čim dobijem plaću. Samo mi treba još malo vremena dok se razvod ne završi.”

Vrijeme je prolazilo, a kazne su se gomilale. Počeli su me zvati iz agencije za naplatu dugova. Jedan dan mi je stigla opomena pred ovrhu – 3.200 kuna ukupno! Sjela sam na krevet i zaplakala. Nisam imala toliko novca; radila sam kao medicinska sestra u Domu zdravlja u Zenici, jedva sam spajala kraj s krajem.

Otišla sam kod roditelja po savjet. Mama me gledala tužno: “Znaš kakav ti je brat… uvijek misli da će se sve riješiti samo od sebe.” Tata je bio ljut: “Rekao sam ti da ne ulaziš u to! Sad ćeš ti ispaštati zbog njegove gluposti!”

Nisam znala što da radim. Tarik se počeo javljati sve rjeđe. Kad bih ga nazvala zbog dugova, uvijek bi imao neki izgovor: “Ma sad sam u gužvi na poslu… Javit ću ti se kasnije.” Ili: “Amra mi opet pravi probleme, ne mogu sad o tome.” Počela sam osjećati gorčinu svaki put kad bih čula njegov glas.

Jedne večeri došla sam kući i zatekla roditelje kako se svađaju zbog mene i Tarika. Mama je plakala: “Ne možeš kriviti Lejlu što pomaže bratu!” Tata je vikao: “Uvijek ista priča! On napravi glupost, a mi svi ispaštamo!”

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli kao obitelj – rat, izbjeglištvo, povratak u Zenicu, borba za svaki dinar… I sad ovo. Zar nas uvijek moraju razdirati tuđe greške?

Sljedeći dan otišla sam u banku i podigla kredit da platim dugove. Srce mi se slamalo dok sam potpisivala papire – znala sam da ću godinama otplaćivati nešto što nije moja krivnja.

Kad sam to rekla Tariku, samo je šutio na telefonu. “Lejla… hvala ti. Znam da nisam zaslužio ovakvu sestru.”

“Nisi zaslužio ni ovakve dugove,” odgovorila sam hladno.

Prošlo je nekoliko mjeseci. Tarik se preselio kod nove djevojke u Sarajevo, a ja sam ostala s kreditom i gorčinom u srcu. Obitelj više nije bila ista – tata nije pričao s Tarikom mjesecima, mama je pokušavala održati mir, a ja sam naučila bolnu lekciju o granicama.

Danas kad vidim crni Golf na cesti, srce mi preskoči od nervoze. Pitam se: gdje prestaje sestrinska ljubav i počinje naivnost? Jesam li pogriješila što sam stavila obitelj ispred sebe? Može li povjerenje preživjeti izdaju?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Koliko daleko biste išli za brata ili sestru?