Kad rodbina postane teret: Večera koja je promijenila sve
“Šta je za večeru, zašto još ništa nije gotovo?” Dario je bacio pogled prema kuhinji, a ja sam osjetila kako mi krv vrije pod kožom. Bio je četvrtak navečer, vani je kiša lupala po prozorima našeg malog stana u Sarajevu, a ja sam se tek vratila s posla, umorna i gladna. Dario je sjedio na kauču, noge podignute na stol, daljinski u ruci, kao da je ovo njegov dom, a ne moj.
“Dario, možeš li barem skinuti cipele kad već sjediš na mom stolu?” pokušala sam ostati smirena, ali glas mi je zadrhtao. On se samo nasmijao, onim svojim poznatim osmijehom koji je uvijek koristio kad bi htio izbjeći odgovornost.
“Ma hajde, Amra, znaš da sam gladan ko vuk. Kod kuće nikad ništa nema, a kod tebe uvijek nešto fino. Šta ima za pojest?”
Sjetila sam se dana kad smo Dario i ja bili nerazdvojni. Odrasli smo zajedno u istoj ulici u Zenici, dijelili tajne i snove. On je bio moj najbolji prijatelj, brat kojeg nisam imala. Ali sada, nakon što su mu roditelji otišli u Njemačku trbuhom za kruhom, a on ostao kod tetke u Sarajevu, naš odnos se promijenio. Počeo je dolaziti kod mene svaki drugi dan, uzimati stvari iz frižidera bez pitanja, ostavljati nered za sobom i ponašati se kao da mu sve pripada.
“Dario, znaš li ti koliko sam umorna? Radim cijeli dan, a ti samo dođeš i očekuješ da te dočeka večera kao kod mame?”
On je slegnuo ramenima. “Pa šta? Ti si mi jedina ovdje. Znaš da nemam nikog drugog.”
Osjetila sam krivnju kako mi steže grlo. Znam da mu nije lako. Ali zar to znači da moram biti njegova sluškinja?
U tom trenutku zazvonio je mobitel. Bila je to mama iz Hrvatske. “Amra, jesi li dobro? Čujem da Dario opet dolazi kod tebe svaki dan. Moraš mu postaviti granice, dijete moje. Ne možeš ti sve sama.”
Pogledala sam Darija koji je sada već otvarao frižider i uzimao zadnji komad pite koju sam čuvala za sutra. “Mama, ne mogu ga samo izbaciti. On nema nikog ovdje.”
“Znam, ali nećeš ni ti imati snage za sebe ako ovako nastaviš. Sjeti se kako si prošle zime završila na infuziji od stresa i umora. Moraš misliti i na sebe.”
Prekinula sam poziv i sjela nasuprot Dariju. “Dario, moramo razgovarati.”
On je podigao obrve, žvačući pitu. “Šta sad?”
“Ne mogu više ovako. Volim te kao brata, ali ne mogu biti tvoja majka. Moram misliti i na sebe. Ako želiš dolaziti ovdje, moraš poštovati moj prostor i pomoći oko svega. Inače…”
Nisam mogla izgovoriti ono što mi je bilo na vrhu jezika – da više ne dolazi.
On me pogledao kao da ga je neko ošamario. “Znači sad ti smetam? Nakon svega?”
“Nije to… Samo… Trebam pomoć i poštovanje. Ne mogu sve sama.”
Dario je ustao naglo, stolica je zaškripala po parketu. “Znao sam! Svi ste isti! Kad treba pomoć – tu ste, ali čim nešto ne valja – odmah smetam!”
Osjetila sam suze kako mi naviru na oči. “Nije istina! Samo želim da shvatiš kako se osjećam!”
On je pokupio jaknu i bez riječi izašao iz stana. Vrata su zalupila tako jako da su se slike na zidu zatresle.
Ostala sam sjediti u tišini, gledajući u praznu kuhinju i mrvice pite na stolu. Osjećala sam se kao najgora osoba na svijetu, ali istovremeno i kao da sam skinula ogroman teret s leđa.
Sljedećih dana Dario mi se nije javljao. Mama me zvala svaki dan, tješeći me da nisam ništa loše napravila. Prijateljica Mirela me pozvala na kafu: “Amra, moraš naučiti reći ne. Nije sebično misliti na sebe.”
Ali Bosna nije mjesto gdje se lako postavljaju granice prema rodbini. Uvijek se očekuje da pomažeš, dijeliš i trpiš – jer krv nije voda.
Nakon tjedan dana Dario mi je poslao poruku: “Oprosti ako sam bio bezobrazan. Nisam navikao biti sam. Fališ mi.” Suze su mi klizile niz lice dok sam čitala te riječi.
Odgovorila sam: “I ti meni fališ. Ali moramo naučiti poštovati jedno drugo ako želimo ostati bliski. Dođi na večeru sutra – zajedno ćemo kuhati.”
Te večeri smo prvi put sjeli za stol kao odrasli ljudi – razgovarali smo o svemu što nas boli i što nas veže.
Ali još uvijek se pitam: Je li moguće postaviti granice u obitelji bez osjećaja krivnje? Ili ćemo uvijek biti zarobljeni između ljubavi i vlastitih potreba?