Kad me sin pozvao: Istina o mojoj bivšoj svekrvi koju nisam željela čuti
“Mama, možeš li doći kod bake? Mislim da joj nije dobro.” Glas mog sina, Leona, bio je tih i nesiguran, ali u njemu sam osjetila nešto što me odmah natjeralo da zadrhtim. Nisam godinama razgovarala s njegovom bakom, svojom bivšom svekrvom, otkako sam se razvela od Daria. Naša zadnja svađa još mi je odzvanjala u ušima: “Nikada nisi bila dovoljno dobra za mog sina!” viknula je tada Mara, a ja sam joj kroz suze odgovorila: “Možda ni on nije bio dovoljno dobar za mene!” Od tada smo svaka išle svojim putem, a Leon je bio jedina nit koja nas je povezivala.
Ali sada, dok sam stajala na pragu njezinog stana u Novom Zagrebu, srce mi je tuklo kao ludo. Leon mi je otvorio vrata, a pogled mu je bio zabrinut. “Mama, baka skoro ništa ne jede. Kaže da je umorna i da joj se vrti. Ja sam joj napravio čaj, ali…” Pogledala sam prema dnevnoj sobi i ugledala Maru kako sjedi na staroj fotelji, omotana dekom, sitna i nekako manja nego što sam je pamtila.
“Dobar dan, Maro,” izustila sam tiho. Nije me pogledala. Samo je šutjela i gledala kroz prozor. U sobi je mirisalo na lijekove i ustajali zrak. Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Leon kaže da se ne osjećaš dobro. Treba li ti nešto?”
Nije odgovorila odmah. Onda je promrmljala: “Ne treba mi ništa od tebe.” Leon je spustio glavu i izašao iz sobe. Ostale smo same. Sjele smo jedna nasuprot druge, dvije žene koje su dijelile ljubav prema istom djetetu, ali ništa više.
“Zašto si me zvala?” upitala sam napokon, pokušavajući zvučati smireno.
Mara je podigla pogled. Oči su joj bile crvene. “Nisam ja tebe zvala. Leon te zvao. On je jedini koji još dolazi. Svi drugi su me zaboravili.”
Osjetila sam val krivnje. Znam da nije bila laka žena, ali ipak… Bila je to žena koja je čuvala mog sina dok sam radila prekovremeno, koja mu je pravila palačinke i pričala priče o djetinjstvu u Bosni.
“Maro… Ako ti treba pomoć oko kuće ili nešto drugo…”
Prekinula me: “Ne treba meni pomoć. Treba mi netko da me sasluša. Ali ti nikad nisi imala vremena za mene. Uvijek si žurila negdje.”
Osjetila sam kako mi naviru suze. “Možda nisam znala kako. Možda sam bila previše povrijeđena onim što si rekla kad sam se razvodila od Daria.”
Mara je uzdahnula i okrenula glavu prema prozoru. “Znaš li ti kako je gledati vlastitog sina kako tone? Kako gubi posao, kako pije? Ja sam tebe krivila jer mi je bilo lakše nego priznati da sam možda ja pogriješila kao majka.”
Tišina se spustila među nas poput teškog pokrivača. Nisam znala što reći. Sjetila sam se svih onih noći kad sam plakala zbog Daria, kad sam osjećala da ne vrijedim ništa jer nisam mogla spasiti naš brak.
“Maro… Dario je sada dobro. Radi u Njemačkoj, šalje Leonu poruke svaki tjedan. Znaš li to?”
Prvi put otkad sam ušla, Mara se nasmiješila – tužno, ali iskreno. “Znam. Ali nije to isto kao kad ga možeš zagrliti.”
U tom trenutku Leon se vratio s tanjurom juhe koju je sam skuhao. “Bako, moraš jesti,” rekao je nježno i stavio joj tanjur u krilo.
Gledala sam ih oboje i shvatila koliko su zapravo slični – tvrdoglavi, ali s velikim srcem.
Prošli su dani i ja sam nastavila dolaziti kod Mare. Pomagala sam joj oko lijekova, vodila je liječniku, slušala njezine priče o mladosti u Sarajevu prije rata, o tome kako su ona i njezin muž bježali preko granice s malim Darijem u naručju.
Jednog dana dok smo pile kavu na balkonu, Mara me pogledala ravno u oči: “Znaš li ti koliko mi znači što si opet ovdje? Nisam to očekivala od tebe nakon svega što smo prošle.”
Osjetila sam kako mi srce omekšava. “Ni ja nisam očekivala da ću moći oprostiti. Ali Leon me naučio da ne treba nositi mržnju sa sobom kroz život.”
Mara se nasmijala kroz suze: “Tvoj sin ima više mudrosti nego svi odrasli koje poznajem.” Pogledale smo jedna drugu i prvi put nakon mnogo godina osjetila sam mir.
Ali nije sve bilo lako. Moja mama, Ivanka, nije mogla shvatiti zašto pomažem ženi koja me toliko povrijedila.
“Zašto ideš tamo? Zar nemaš svoje probleme? Sjećaš li se kako te gledala na svadbi? Kao da si joj ukrala sina!”
“Mama,” rekla sam tiho, “Leon voli svoju baku. A ja ne želim da ga učim mržnji ili ogorčenju. Ako mogu pomoći – pomoći ću.” Ivanka je samo odmahivala glavom.
Jedne večeri dok sam spremala Maru za spavanje, uhvatila me za ruku: “Hvala ti što si došla kad su svi drugi otišli.” Nisam znala što reći pa sam samo stisnula njezinu ruku.
Nekoliko tjedana kasnije Mara je završila u bolnici zbog upale pluća. Leon i ja smo svaki dan bili uz nju. Držala sam joj ruku dok je disala teško i slušala njezine šapate o prošlosti koju nikad nisam do kraja razumjela.
Kad se oporavila i vratila kući, znala sam da se nešto promijenilo među nama. Više nismo bile neprijateljice – bile smo dvije žene koje su preživjele oluje života i naučile praštati.
Danas često razmišljam o tome koliko nas prošlost može zarobiti ako joj dopustimo. Da nisam poslušala Leona tog dana, možda nikad ne bih saznala koliko snage ima u oprostu.
Ponekad se pitam: Koliko nas još nosi nepotrebnu gorčinu zbog starih rana? Možemo li ikada zaista oprostiti – sebi i drugima?