Jedne noći sam pročitala Edinove poruke: Bio je spreman sve žrtvovati zbog nje

“Ne laži me više, Edine!” viknula sam, držeći njegov mobitel u ruci, ruke su mi drhtale kao da sam upravo izašla iz ledene vode. Bilo je dva ujutro, djeca su spavala u svojim sobama, a ja sam stajala nasred dnevnog boravka, okružena tišinom koja je parala dušu. Edin je sjedio na rubu kauča, blijed, pogleda prikovanog za pod.

“Mirela, nije to ono što misliš…” promucao je, ali riječi su mu zvučale prazno, kao da ih ni sam ne vjeruje.

U meni se sve lomilo. Srce mi je tuklo kao ludo, a u glavi mi je odzvanjala svaka rečenica koju sam pročitala: “S tobom bih otišao bilo gdje. Sve bih ostavio zbog tebe.” Njegove riječi drugoj ženi. Njoj, a ne meni. Njoj je bio spreman dati sve ono što sam ja godinama pokušavala izvući iz njega – pažnju, nježnost, iskrenost.

Sjećam se kad smo se upoznali na fakultetu u Sarajevu. Bio je duhovit, pametan, uvijek spreman pomoći svakome. Moji roditelji su ga odmah zavoljeli. Vjenčali smo se mladi, preselili u Zagreb zbog njegovog posla. Ja sam ostavila svoj posao u Tuzli i krenula ispočetka. Prijatelji su govorili da smo savršen par. Ali nitko nije znao koliko sam se često osjećala usamljeno dok je on radio do kasno ili izlazio s društvom.

“Koliko dugo to traje?” pitala sam ga kroz suze.

Edin je šutio. Znao je da nema smisla lagati. “Par mjeseci…” prošaptao je.

“Par mjeseci? A ja? A djeca? Naš život?”

Nije odgovorio. Samo je sjedio i gledao kroz mene kao da sam duh. U tom trenutku sve slike našeg života su mi prolazile pred očima – prvi stan u Novom Zagrebu, rođenje naše kćeri Lene, sin Tarik koji je uvijek pitao gdje je tata kad kasni s posla.

Nisam znala što me više boli – to što me prevario ili to što je bio spreman sve ostaviti zbog nje. Zar sam ja bila toliko nevidljiva? Zar su naši dani zajedno bili tako bezvrijedni?

Sljedećih dana kuća je bila hladna i tiha. Djeca su osjećala napetost, Lena me pitala zašto tata spava na kauču. Nisam imala snage lagati joj pa sam samo rekla: “Tata i ja moramo nešto važno razgovarati.” U sebi sam vrištala.

Moja sestra Ivana zvala me svaki dan. “Mirela, moraš misliti na sebe! Ne možeš mu samo tako oprostiti!”

Ali kako se oprašta čovjeku kojeg si voljela cijeli život? Kako se diše kad ti netko slomi srce na komadiće?

Jedne večeri Edin je došao do mene dok sam slagala veš.

“Znam da nema opravdanja za ono što sam napravio. Ali volim tebe i djecu. Ne želim vas izgubiti.” Glas mu je bio tih, ali prvi put iskren nakon dugo vremena.

Pogledala sam ga i shvatila da više ne znam tko je on. Da li je to isti čovjek kojeg sam voljela ili stranac koji mi je ukrao mir?

Počeli smo odlaziti na bračno savjetovanje kod psihologinje Sanje u Dubravi. Prvi put smo otvoreno pričali o svemu – o njegovoj usamljenosti, mojoj frustraciji što sam ostavila svoj život zbog njega, o tome kako smo se oboje izgubili u svakodnevici.

Ali povjerenje… povjerenje se ne vraća preko noći. Svaki put kad bi mu zazvonio mobitel, srce bi mi preskočilo od straha. Svaki put kad bi kasnio s posla, zamišljala sam najgore.

Jednog dana Lena mi je donijela crtež – nas četvero kako se držimo za ruke ispred kuće. Pogledala sam taj crtež i zaplakala kao dijete. Nisam znala mogu li oprostiti Edinu, ali znala sam da moram biti jaka zbog njih.

Moja mama mi je rekla: “Mirela, život ti uvijek donese ono što najmanje očekuješ. Ali ti si ta koja bira hoćeš li ostati ili otići.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam noćima ležala budna.

Edin se trudio – prestao je viđati tu ženu, mijenjao se pred mojim očima. Ali ja više nisam bila ista žena. Počela sam raditi online iz stana, upoznavati nove ljude, izlaziti s Ivanom na kavu bez grižnje savjesti.

Nakon šest mjeseci odlučila sam – ostajem zbog sebe i djece, ali neću više nikada zaboraviti tko sam ja. Neću više biti samo supruga i majka; bit ću Mirela koja ima svoje snove i svoje granice.

Danas još uvijek živimo zajedno, ali naš odnos nije isti. Povjerenje se gradi polako, a rana još uvijek boli. Ponekad se pitam: jesmo li mogli izbjeći sve ovo da smo ranije pričali? Da li ljubav može preživjeti izdaju ili samo naučiš živjeti s njom?

Što vi mislite – može li brak preživjeti ovakvu izdaju ili je bolje krenuti dalje? Da li ste vi ikada morali birati između oprosta i novog početka?