Iznajmili smo kuću muževom bratu: Kako nas je obitelj skoro uništila – priča koja još boli

“Ne mogu vjerovati da si mi to napravio, Damire!” vrištala sam kroz suze, dok sam gledala razbacane stvari po hodniku naše kuće u predgrađu Sarajeva. Damir je stajao nasuprot meni, šutke, s pogledom u pod, a njegov brat Goran je nervozno šetao iz sobe u sobu, izbjegavajući moj pogled. Sve je počelo prije godinu dana, kad smo odlučili iznajmiti našu kuću Goranu i njegovoj obitelji. Htjeli smo pomoći – Goran je ostao bez posla, žena mu je bila trudna, a njihova mala djeca nisu imala gdje. Damir je bio uporan: “To je moj brat, Jasmina. Ne možemo ga ostaviti na cesti.”

Pristala sam, iako sam imala loš predosjećaj. Uvijek sam bila ta koja je pokušavala održati mir u obitelji, ali ovaj put sam osjećala da nešto nije u redu. Dogovorili smo simboličnu najamninu, samo da pokriju režije. Goran je obećao da će sve biti na vrijeme, da će paziti na kuću kao na svoju. Prvih mjesec dana sve je bilo u redu. Djeca su se igrala u dvorištu, Goranova žena Mirela je svako jutro slala poruke zahvalnosti. Čak smo zajedno slavili Bajram, smijali se i planirali zajedničke izlete na more.

Ali onda su počeli problemi. Prvo su kasnili s plaćanjem režija. “Znaš kako je, Jasmina, plata kasni, Mirela je bolesna, djeca su stalno prehlađena…” Goran je uvijek imao izgovor. Damir je šutio, govorio mi da budem strpljiva. “To je privremeno, proći će.” Ali nije prošlo. Računi su se gomilali, a ja sam svaku noć ležala budna, brojeći koliko još možemo izdržati. Počeli su dolaziti susjedi, žalili se na buku, na smeće koje Goranova djeca ostavljaju po dvorištu. Jedne večeri, dok sam skupljala papire s travnjaka, susjeda Ljiljana mi je prišla i šapnula: “Jasmina, ovo više nije tvoja kuća. Pogledaj što su napravili.”

Pokušala sam razgovarati s Goranom, ali svaki put bi se naljutio. “Što ti hoćeš od mene? Zar nije dosta što sam ti brat? Sad još i prigovaraš?” Damir je sve više šutio, povlačio se u sebe. Počeli smo se svađati, prvi put ozbiljno u našem braku. “Zašto uvijek moraš biti protiv moje obitelji?” vikao bi na mene. “Zašto ne možeš imati malo razumijevanja?”

Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam kako Damir razgovara s Goranom na hodniku. “Brate, moraš platiti račune. Jasmina je na rubu živaca.” Goran je samo odmahnuo rukom: “Ma pusti Jasminu, ona nikad nije bila za nas. Samo gleda svoj interes.” Te riječi su me zaboljele više nego što sam očekivala. Osjećala sam se izdano, ne samo od Gorana, nego i od Damira. Počela sam sumnjati u sve – u naš brak, u svoju dobrotu, u smisao pomaganja obitelji.

Situacija je postajala sve gora. Jednog dana sam došla u kuću i zatekla razbijen prozor. Djeca su igrala nogomet u dnevnoj sobi. Mirela je samo slegnula ramenima: “To su djeca, što da radim?” Kad sam pokušala reći da to nije u redu, Goran je eksplodirao: “Ako ti smetamo, reci odmah! Ne trebaš nas više gledati!”

Počela sam izbjegavati odlazak u tu kuću. Svaki put kad bih prošla pored nje, srce bi mi preskočilo. Damir je bio sve udaljeniji, a ja sam osjećala da gubim tlo pod nogama. Jedne noći, nakon još jedne svađe, Damir je spakirao stvari i otišao prespavati kod majke. Ostala sam sama, s osjećajem krivnje i nemoći.

Nakon nekoliko mjeseci, Goran je prestao plaćati i ono malo što je davao. Računi su dolazili na naše ime, a banka je prijetila ovrhom. Morala sam podići kredit da pokrijem dugove. Kad sam to rekla Damiru, samo je slegnuo ramenima: “To je obitelj, Jasmina. Ne možeš ih izbaciti na ulicu.”

Ali ja više nisam mogla. Jednog jutra sam otišla do Gorana i rekla mu da mora iseliti. Pogledao me s mržnjom: “Ti si hladna, bezosjećajna. Nikad nisi bila dio ove obitelji.” Mirela je plakala, djeca su vrištala. Damir je bio bijesan na mene, ali ja sam znala da nemam izbora. Trebala sam zaštititi sebe, svoju djecu, svoj brak – ako je još išta ostalo od njega.

Goran je na kraju otišao, ali iza sebe je ostavio razrušenu kuću, neplaćene račune i obiteljsku ranu koja još nije zacijelila. Damir i ja smo mjesecima šutjeli jedno pored drugoga, kao stranci. Tek nakon dugo vremena, kad smo zajedno popravljali prozor koji su djeca razbila, Damir je tiho rekao: “Možda sam pogriješio. Možda sam trebao slušati tebe.”

Danas, kad prođem pored te kuće, još uvijek osjećam bol. Ponekad se pitam – vrijedi li žrtvovati svoj mir zbog obitelji? Je li krv stvarno gušća od vode, ili nas upravo obitelj može najviše povrijediti? Što biste vi učinili na mom mjestu?