„Ajla, hajde na kafu.“ – Priča o oprostu, ponosu i izgubljenoj porodici
„Ajla, hajde na kafu.“
Poruka je stigla u subotu ujutro, baš kad sam pokušavala skuhati sebi jaku crnu kafu i zaboraviti na još jednu besanu noć. Ruke su mi drhtale dok sam čitala te riječi. Nisam mogla vjerovati. Nisam čula ništa od nje skoro godinu dana, otkako sam se razvela od Amara. Moja bivša svekrva, Senada, žena koja me nekad gledala kao kćerku, a kasnije kao strankinju u vlastitoj kući.
Sjedila sam za kuhinjskim stolom, gledala poruku i osjećala kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Sjećanja su navirala – prvi put kad sam došla kod njih na Bajram, kako me grlila i govorila: „Ti si meni kao druga kćerka.“ A onda, godine kasnije, hladnoća u njenom pogledu kad sam spakirala kofere i otišla. „Nisi se dovoljno trudila, Ajla,“ rekla mi je tada. „Porodica je svetinja.“
Sad me zove na kafu. Šta želi? Da mi kaže da joj nedostajem? Da mi oprosti? Ili da me još jednom podsjeti na sve što sam izgubila?
Nisam znala šta da radim. Nazvala sam svoju sestru Lejlu.
– Lejla, zvala me Senada na kafu. Šta da radim?
– Idi, Ajla. Možda joj trebaš. A možda i ti trebaš njoj više nego što misliš.
Nisam bila sigurna. Ali nešto u meni je željelo taj razgovor. Možda zbog zatvorenih vrata koja nikad nisam uspjela otvoriti.
Obukla sam najjednostavniju haljinu, vezala kosu u rep i krenula prema njenoj zgradi. Hodnik je mirisao na deterdžent i stare uspomene. Vrata su se otvorila prije nego što sam stigla pozvoniti.
– Ajla! – Senada me zagrlila tako snažno da sam osjetila kako mi se oči pune suzama.
Sjele smo za stol prekriven starim stolnjakom s izvezenim cvjetovima. Na stolu baklava, kafa u fildžanima, baš kao nekad.
– Znaš, često mislim na tebe – rekla je tiho. – Amar je tvrdoglav, na mene povuk’o. Ali ti nisi kriva za sve što se desilo.
Osjetila sam knedlu u grlu.
– Senada, ja… Nisam ni ja bila savršena. Možda sam trebala više šutjeti, više trpjeti…
– Ne! – prekinula me. – Niko ne treba trpjeti radi porodice. Ja sam to radila cijeli život i vidi gdje me dovelo.
Pogledala me iskreno, prvi put nakon dugo vremena.
– Amar je sada s nekom drugom – nastavila je. – Ali nije sretan. Znaš li zašto? Jer nije naučio razgovarati. Nije naučio voljeti kako treba. A ja… Ja sam uvijek stajala na njegovoj strani, a tebe gurala u stranu.
Tišina je visila između nas kao težak oblak.
– Znaš li koliko puta sam poželjela da te nazovem? Da ti kažem da mi nedostaješ? Ali ponos… Prokleti ponos.
Osjetila sam kako mi suza klizi niz obraz.
– I meni nedostaješ, Senada. Nedostaje mi porodica. Nedostaje mi osjećaj da negdje pripadam.
Zagrlile smo se opet, ovaj put još jače.
– Hajde, ispričaj mi šta ima novo kod tebe – rekla je kroz suze i smijeh istovremeno.
Pričala sam joj o poslu u knjižari, o tome kako još uvijek ne mogu spavati noću kad pada kiša jer me podsjeća na onu noć kad sam otišla od Amara. Pričala sam joj o tome kako mi fali miris njene pite i kako još uvijek čuvam šal koji mi je poklonila za rođendan.
Ona je pričala o tome kako joj je teško sama u stanu otkad joj je muž umro prije dvije godine. Kako joj Amar rijetko dolazi, a kad dođe, samo šuti i gleda u telefon. Kako joj fali ženski razgovor, smijeh u kuhinji, miris svježe pečenih kiflica.
– Znaš li šta najviše boli? – upitala me iznenada. – To što sam izgubila dvije osobe odjednom. I sina i tebe.
Nisam znala šta reći. Samo sam sjela bliže i uzela joj ruku.
– Možda možemo početi ispočetka – šapnula sam.
Osmijeh joj je zatitrao na usnama.
– Hajde da probamo. Ako ništa drugo, bar ćemo imati s kim popiti kafu.
Tog dana smo pile kafu do kasno popodne. Smijale se starim anegdotama, plakale zbog svega što smo izgubile i obećale jedna drugoj da ćemo pokušati graditi novi odnos – bez Amara, bez prošlosti koja nas je razdvojila.
Kad sam izašla iz njene zgrade, osjećala sam se lakše nego ikad prije. Kao da sam skinula teret sa srca koji sam nosila godinama.
Ali dok sam hodala prema svom stanu, pitala sam se: Zašto nam treba toliko vremena da oprostimo? Zašto uvijek čekamo da izgubimo sve prije nego što shvatimo koliko nam neko znači?
Možda vi imate odgovor na to pitanje? Koliko ste vi spremni oprostiti zbog ljubavi ili porodice?