Posjeta svekrvi: Srdačan osmijeh, gorak pogled

“Jesi li gladna, Jasmina?” Dragica me gleda ispod obrva, dok mi pruža tanjir pun vrućih pogačica. Ruke joj drhte, ali glas joj je čvrst kao kamen. U kuhinji miriše na svježe mlijeko i pečene paprike, ali meni se u stomaku skuplja čvor. “Nisam baš… možda kasnije,” odgovaram tiho, pokušavajući sakriti nervozu.

Na stolu između nas stoji zdjela sa šljivama, ali između nas stoji mnogo više – godine neizgovorenih riječi, pogrešno protumačenih pogleda i rana koje nikada nisu zacijelile. Došla sam na selo kod svekrve prvi put nakon tri godine. Muž, Emir, ostao je u Sarajevu zbog posla. “Idi ti, Jasmina, ona te želi vidjeti,” rekao je, ali u njegovom glasu sam osjetila olakšanje što ne mora biti tu.

Dragica sjeda nasuprot mene, brišući ruke o pregaču. “Znaš, Jasmina, kad si zadnji put bila ovdje, sve je bilo drugačije…” Počinje rečenicu koja visi u zraku kao težak oblak. Znam na što misli – na onu svađu prije tri godine, kad sam joj rekla da se ne miješa u naš brak. Tad sam prvi put podigla glas pred njom. Tad sam prvi put vidjela kako joj lice postaje tvrdo kao zemlja u suši.

“Znam, Dragice,” kažem tiho. “I meni je žao.”

Ona me gleda, oči joj se cakle. “Nije lako biti majka sina jedinaca. Sve što imam je Emir. A sad imam i tebe, ali… nekad mi se čini da te gubim prije nego što sam te i dobila.”

Osjećam kako mi suze naviru u oči. Sjetim se svog djetinjstva u Tuzli, gdje su žene šutjele i trpile, gdje su svekrve bile sudije i porota. Obećala sam sebi da neću biti takva – ni prema sebi ni prema drugima. Ali život je uvijek složeniji od obećanja.

“Dragice, nisam ti neprijatelj,” izgovaram napokon ono što me godinama guši. “Samo želim da me prihvatiš takvu kakva jesam. Znam da nisam savršena snaha, ali volim Emira i trudim se…”

Ona spušta pogled na svoje ruke. “Znam da voliš mog sina. Ali znaš li ti koliko boli kad vidiš da tvoj sin više nije tvoj? Kad ga druga žena zagrli, a ti ostaneš sama u praznoj kući?”

Tišina nas preplavljuje. Čujem samo kucanje sata na zidu i lavež pasa iz dvorišta. U tom trenutku shvatim da ni ona nije neprijatelj – samo žena koja se boji samoće.

“Moja mama je uvijek govorila: ‘Snaha ti je kao drugo dijete – ali nikad nije tvoje.’ Ja nisam htjela vjerovati u to,” nastavlja Dragica, glas joj puca. “Ali kad ste otišli… kuća je bila prazna kao grob.”

Sjedimo tako još dugo, svaka sa svojim mislima. Onda Dragica ustaje i odlazi do šporeta. “Hoćeš kafu? Pravu bosansku?” pita.

“Hoću,” odgovaram s osmijehom koji prvi put nije lažan.

Dok pijemo kafu, Dragica mi priča o komšinici Milki kojoj je muž otišao u Njemačku i nikad se nije vratio, o tome kako joj fali unuk kojeg viđa samo preko video poziva, o tome kako joj je teško kad pada snijeg a ona sama čisti dvorište.

“Znaš li ti kako je to kad ti niko ne otvori vrata kad se vratiš iz polja?” pita me.

“Znam,” kažem iskreno. “I meni fali mama otkad je umrla. I meni fali dom kad sam daleko od njega.”

U tom trenutku osjećam kako se nešto mijenja među nama. Nije to još oproštaj, ali je početak nečega novog – možda razumijevanja.

Kasnije, dok sjedimo na klupi ispred kuće i gledamo zalazak sunca nad poljima kukuruza, Dragica mi tiho kaže: “Možda nismo birale jedna drugu, Jasmina. Ali sad smo tu – i moramo naučiti živjeti zajedno.”

Pogledam je i shvatim koliko je ova žena jaka, koliko je tuge progutala bez riječi. I koliko sam i ja slična njoj – više nego što bih htjela priznati.

Kad odlazim sutradan, Dragica mi stavlja u ruke vrećicu sa domaćim jajima i teglicom pekmeza od šljiva. “Za Emira,” kaže kratko.

U autu plačem – od olakšanja, tuge i nade.

Pitam se: Koliko nas živi s ranama koje nikad nismo pokušale izliječiti? Možemo li ikada zaista oprostiti – sebi i drugima?