Nikada te neću zaboraviti – Usamljeni život učiteljice u bosanskom selu

“Zašto opet kasniš, Jasmina?” – glas svekrve, hladan kao aprilsku kišu, presjekao je tišinu kuhinje. Pogledala sam je preko stola, ruke mi drhte dok skidam maramu. “Imala sam sastanak s roditeljima, djeca su…” – pokušavam objasniti, ali ona već okreće glavu prema prozoru.

Taj prozor gleda na dvorište gdje sam prije dvadeset godina prvi put kročila kao mlada snaha. Tada sam vjerovala da će me ova kuća prihvatiti, da će me ljudi voljeti jer sam učiteljica, jer sam došla iz grada u ovo malo bosansko selo. Ali svekrva je uvijek gledala kroz mene, kao da sam duh. “Nisi ti za ovo mjesto,” znala bi reći. “Nisi ti za našeg Amira.”

Amir… Moj muž. Njegov osmijeh bio je jedina svjetlost u toj kući. Sjećam se kako smo zajedno sadili jabuke iza štale, kako mi je šaptao da će sve biti dobro, da ćemo jednog dana otići u Sarajevo, daleko od ogovaranja i hladnih pogleda. Ali život nije imao milosti. Prije pet godina, dok se vraćao iz škole gdje je radio kao nastavnik matematike, vozač iz susjednog sela izgubio je kontrolu i… Nikada ga više nisam vidjela živog.

Svekrva je tada postala još tvrđa. “Sad si sama, Jasmina. Sad ćeš vidjeti kako je biti žena bez muža.” Sin, Adnan, tada je imao samo četrnaest godina. Bio je tih dječak, uvijek uz knjige, uvijek uz mene. Ali kako je rastao, udaljavao se. Prvo su došle prepirke oko škole – želio je u Sarajevo na fakultet, a svekrva je vikala: “Niko iz naše kuće neće ići u taj grad! Tamo se djeca kvare!” Ja sam ga podržavala, ali nisam imala snage da se borim protiv nje.

Jedne noći, Adnan mi je šapnuo: “Mama, kad završim srednju školu, odlazim. Ne mogu više ovdje disati.” Nisam ga zaustavljala. Znam kako boli kad te mjesto guši.

Sada sjedim sama u kuhinji. Svekrva je bolesna, ali još uvijek ima snage da mi prigovara za svaku sitnicu. Adnan se javlja rijetko – poruka za Bajram, ponekad kratki poziv: “Dobro sam, mama.” U školi sam voljena među djecom, ali kad se vrata zatvore i ostanem sama sa svojim mislima, osjećam prazninu koja me izjeda.

Jednog dana, dok sam popravljala zadatke iz matematike, začula sam kucanje na vratima. Bila je to Azra, kolegica iz škole. Sjela je preko puta mene i dugo me gledala prije nego što je progovorila: “Jasmina, znaš li da te djeca vole? Da si im jedina svjetla tačka ovdje?” Slegnula sam ramenima. “A šta to vrijedi kad nemam nikoga kod kuće? Kad me vlastita porodica ne želi?”

Azra me uhvatila za ruku. “Znaš li koliko nas ima koji se osjećamo isto? Nisi sama. Samo… moraš sebi oprostiti što nisi mogla promijeniti sve.”

Te noći dugo nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila – muža, sina, mladost. O svemu što nisam uspjela popraviti. Ali razmišljala sam i o djeci kojoj sam pomogla da nauče čitati i pisati, o Azri koja mi je pružila ruku kad mi je najviše trebala.

Proljeće u selu donosi mirise zemlje i zvukove traktora u daljini. Učionica mi postaje utočište – tu nisam samo udovica ni snaha koju niko ne voli; tu sam Jasmina, učiteljica koja ima smisla.

Jednog dana Adnan mi šalje poruku: “Mama, dolazim za vikend.” Srce mi preskoči od radosti i straha. Hoće li me prepoznati? Hoće li mi zamjeriti što ga nisam bolje zaštitila?

Subota ujutro. Svekrva sjedi u svojoj sobi i gunđa na televizor. Ja pravim pitu od jabuka – onu koju je Amir volio. Kad Adnan ulazi na vrata, na trenutak mi se čini da gledam Amira iz mladosti. Zagrlimo se nespretno.

“Kako si?” pitam ga.

“Dobro… A ti?”

“Borim se,” kažem iskreno.

Sjedimo dugo za stolom. Priča mi o fakultetu, o djevojci iz Mostara koju voli. O tome kako mu nedostajem ali ne može više živjeti ovdje.

“Znaš mama,” kaže tiho, “ponekad mislim da si ti najhrabrija osoba koju znam. Ostala si ovdje zbog mene i zbog škole… Ja to ne bih mogao.”

Suza mi sklizne niz obraz. “Nisam hrabra, Adnane. Samo nisam znala gdje drugo da idem.”

Kad odlazi sutradan popodne, osjećam tugu ali i neku novu snagu. Možda nisam uspjela imati sretnu porodicu kakvu sam sanjala, ali možda još uvijek mogu pronaći smisao u onome što radim.

Pitam se: Koliko nas živi ovako – između prošlosti koju ne možemo promijeniti i budućnosti koje se bojimo? Može li se stvarno početi iznova kad te svi ostave? Šta vi mislite?