Moj muž nije tvoj majstor: Kako je svekrva razbila naš brak i moj san o domu
“Adnane, ne dolazi u obzir! Moj muž neće biti tvoj majstor!” – vrisnula je njegova majka, Fikreta, dok sam stajala na pragu naše stare kuće u Gornjoj Vrbici. Ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Pogledala sam Adnana, očekujući da će stati uz mene, ali on je samo slegnuo ramenima i spustio pogled.
Sjećam se dana kad smo prvi put došli ovdje, među oronule zidove i miris vlažnog drva. “Ovdje ćemo podići našu djecu, napraviti vrt, možda čak i malu radionicu,” šapnula sam mu tada. On se nasmijao i poljubio me u čelo. “Bit će to naš dom, Ajla. Obećavam.” Ali obećanja su krhka kad se sudare s tvrdoglavošću i manipulacijom.
Fikreta nikad nije voljela ovu kuću. Za nju je to bio podsjetnik na siromaštvo iz kojeg je pobjegla udajom za Adnanovog oca. “Šta će ti ta ruševina? U Sarajevu imate stan!” ponavljala je svaki put kad bih spomenula obnovu. Ali meni je ova kuća značila sve – bila je to posljednja veza s mojim roditeljima i djetinjstvom koje su mi rat i vrijeme oteli.
“Adnane, hajde, reci joj! Imaš dovoljno posla u firmi, a ona bi da ti tu nešto zidaš po selu!” Fikreta je stajala ispred nas, ruku prekriženih na prsima, pogledom koji ne trpi protivljenje. Adnan je šutio. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima.
“Mama, Ajli ovo puno znači…” pokušao je tiho.
“Meni značiš ti! I tvoj otac! I tvoja sestra! Svi računamo na tebe!” prekinula ga je. “Nećeš valjda zbog jedne stare kuće zanemariti porodicu?”
Te riječi su me zaboljele više nego što bih priznala. Zar ja nisam porodica? Zar naše želje nisu važne?
Tih dana Adnan je postajao sve odsutniji. Dolazio bi kasno s posla, izbjegavao razgovore o kući. Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom u našem malom stanu u Sarajevu, skupila sam hrabrost.
“Adnane, moramo razgovarati. Ako ne počnemo s obnovom sad na proljeće, kuća će propasti. Znaš koliko mi to znači.”
Pogledao me umorno. “Ajla, znaš da mama ima problema sa srcem… Ne mogu joj sad praviti stres. A i otac očekuje da mu pomognem oko radnje…”
“A šta ja da radim? Da gledam kako mi nestaje jedina uspomena na roditelje?” glas mi je zadrhtao.
Nije odgovorio. Samo je ustao i otišao pod tuš.
Sljedećih mjeseci sve se pogoršalo. Fikreta je svaki naš pokušaj dogovora sabotirala – jednom je čak došla pred kuću s komšijama i počela vikati kako “neće dozvoliti da joj snaha uništi sina”. Ljudi su gledali kroz prozore, šaptali iza leđa. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom selu.
Moja sestra Lejla pokušavala me tješiti: “Ajla, moraš biti jača od nje. Ne daj da ti uzme ono što voliš.” Ali kako biti jača kad si sama protiv cijele porodice?
Jedne noći, nakon još jedne svađe s Adnanom, spakirala sam torbu i otišla kod Lejle u Zenicu. Sjedile smo do kasno u noć uz čaj.
“Znaš li šta najviše boli?” pitala sam je tiho.
“Šta?”
“To što sam vjerovala da ćemo Adnan i ja biti tim. Da ćemo zajedno graditi nešto svoje. A sad imam osjećaj da sam mu samo teret između njega i njegove majke.”
Lejla me zagrlila. “Možda moraš pustiti da on sam odluči šta mu je važnije. Ne možeš se boriti umjesto njega.”
Vratila sam se nakon nekoliko dana, ali ništa nije bilo isto. Adnan je bio hladan, distanciran. Fikreta je slavila svoju pobjedu – svaki put kad bih došla kod njih na ručak, gledala me s visine.
Jednog popodneva, dok sam stajala pred starom kućom i gledala kako krov prokišnjava, prišao mi je komšija Hasan.
“Ajla, šteta za ovu kuću… Bila je najljepša u selu kad si bila mala. Svi smo mislili da ćeš ti ovdje ostati…”
Osjetila sam knedlu u grlu. “I ja sam to mislila, Hasane…”
Te večeri donijela sam odluku – ako Adnan ne želi biti dio mog sna, moram ga graditi sama ili ga pustiti.
Kad sam mu to rekla, samo je šutio. Nije me ni pokušao zaustaviti kad sam spakirala stvari i otišla.
Danas živim kod Lejle i radim dva posla da skupim novac za obnovu kuće. Sama sam, ali mirna – barem znam da više ne moram birati između sebe i tuđih očekivanja.
Ponekad se pitam: Je li vrijedilo izgubiti brak zbog sna o domu? Ili sam zapravo spasila sebe od života u kojem nikad ne bih bila svoja?
Šta vi mislite – gdje prestaje kompromis a počinje izdaja vlastitih snova?