Kad ljubav postane teret: Naša borba s kilogramima i predrasudama
“Ivana, ako ovako nastaviš, nećeš dočekati četrdesetu!” riječi doktora Mustafića odzvanjale su mi u ušima dok sam sjedila na rubu bolničkog kreveta, znojna i zadihana nakon običnog pregleda. Dino je stajao pored mene, šutio, ali sam vidjela kako mu ruke drhte. Nije to bio prvi put da nas netko upozorava, ali ovaj put je bilo drugačije. Ovaj put smo oboje znali da smo došli do zida.
“Znaš li ti koliko si teška?” upitala me mama prošli Bajram, dok sam rezala baklavu. “Znaš li da Dino više ne može vezati pertle bez da se zadihne?”
Svi su znali, svi su komentirali. Ali nitko nije znao koliko nas boli svaki pogled, svaka šala na naš račun. Dino i ja smo se upoznali na ćevabdžinici kod Želje. On je naručio duplu porciju, ja sam tražila još kajmaka. Smijali smo se, pričali o omiljenim buregdžinicama u Sarajevu i Zagrebu. Hrana nas je spojila, hrana nas je tješila kad bi život bio težak.
Ali hrana nas je i uništavala. Svako jutro počinjalo je s kroasanima i gaziranim sokom. Navečer bismo naručili pizzu ili pljeskavicu. “Ma život je jedan!” govorili bismo jedno drugome dok bismo gledali serije i jeli čips iz iste zdjele.
A onda su došli problemi. Dino više nije mogao raditi svoj posao vozača autobusa jer mu je tlak bio previsok. Ja sam dobila dijabetes tipa 2. Počeli smo izbjegavati prijatelje, rodbinu, čak i sami sebe u ogledalu.
Jedne večeri, nakon što smo pojeli po dvije porcije sarme, Dino me pogledao i tiho rekao: “Ivana, bojim se da ću te ostaviti samu. Bojim se da ću umrijeti prije nego što vidimo unuke.”
Plakala sam cijelu noć. Sutradan sam nazvala doktora Mustafića i dogovorila pregled za oboje.
“Vi ste mladi ljudi,” rekao nam je doktor. “Ali vaša tijela su stara. Srce vam ne može više ovako. Ako ne smršavite barem 70 kila svaki, riskirate infarkt prije pedesete.”
Nisam znala odakle početi. Prva sedmica bila je pakao. Dino je vikao na mene jer sam mu izbacila bijeli kruh iz kuće. Ja sam plakala jer mi je nedostajala čokolada. Mama mi je krišom donosila pitu: “Ma šta će ti dijeta, vidi kako si slaba!”
Ali nismo odustali. Počeli smo šetati svako jutro po Vilsonovom šetalištu. Prvo po pet minuta, pa deset, pa pola sata. Ljudi su nas gledali, neki su šaptali: “Vidi ih, opet pokušavaju…”
Jednog dana sreli smo starog prijatelja, Amira. “Svaka čast!” rekao nam je iskreno. “Nisam vas prepoznao!”
To nam je dalo snagu. Počeli smo kuhati zajedno – povrtne juhe, piletina na žaru, salate od svega što smo našli na pijaci. Smijali smo se kad bi nam prvi pokušaji ispali nejestivi.
Ali nije bilo lako. Dino je imao napade gladi usred noći. Jednom me probudio u tri ujutro: “Ivana, molim te, daj mi samo jednu kiflu!” Sjela sam pored njega i zajedno smo plakali.
Moja sestra Sanja nije vjerovala da ćemo uspjeti. “Ma vi ste uvijek bili slabi na hranu,” rekla mi je na kavi. “Neće to dugo trajati.”
Ali svaki izgubljeni kilogram bio je mala pobjeda protiv njezinih riječi.
Najteže mi je bilo kad sam morala reći ne tati za roštilj nedjeljom. “Šta ti fali malo mesa?” pitao bi me dok bi okretao ćevape na žaru.
Fali mi sve – ali više mi fali život.
Prošla je godina dana. Dino je smršavio 80 kilograma, ja 75. Prvi put nakon deset godina otišli smo na more bez srama skinuti se na plaži. Ljudi su nas gledali – ali ovaj put s divljenjem.
Naučili smo kuhati zdravo, naučili smo voljeti sebe bez hrane kao utjehe.
Ali najteže su bile riječi koje nismo izgovorili jedno drugome – strah da ćemo opet posrnuti, da ćemo opet biti predmet šala i sažaljenja.
Danas sjedimo na terasi našeg stana u Sarajevu i pijemo zeleni čaj umjesto gaziranih sokova. Dino mi kaže: “Znaš li ti koliko te volim sada kad si jaka?” Smijem se: “Volio si me i kad sam bila slaba – ali sada volim i ja sebe.”
Ponekad se pitam – koliko nas još ima koji se skrivamo iza hrane? Koliko nas još čeka da ih netko pogleda u oči i kaže: ‘Vrijediš više od onoga što jedeš’? Hoćete li vi biti ti koji će napraviti prvi korak ili ćete čekati da bude prekasno?