Vjera na raskršću: Kako sam pronašla snagu kad me obitelj odbacila
“Ako izađeš kroz ta vrata, više se nemoj vraćati!” Otac je vikao, lice mu je bilo crveno od bijesa, a ruke su mu drhtale. Mama je stajala iza njega, šutjela, ali su joj oči bile pune suza. Ja sam stajala na pragu, s ruksakom na ramenu i Biblijom čvrsto stisnutom uz prsa. Srce mi je tuklo kao ludo, a u grlu mi je gorjela knedla.
“Tata, molim te… samo poslušaj što imam reći. Nije ovo protiv vas. Ja… ja samo želim živjeti po svojoj vjeri.”
“Tvoja vjera? Što fali našoj vjeri? Što fali onome kako smo te odgajali?”
Nisam imala snage odgovoriti. Zrak u hodniku bio je gust od neizrečenih riječi i starih rana. Zatvorila sam oči i tiho izgovorila molitvu u sebi: “Bože, daj mi snage.”
Odrasla sam u malom mjestu kraj Tuzle, u obitelji gdje se nedjeljom išlo u crkvu više iz navike nego iz uvjerenja. Sve se promijenilo kad sam s 19 godina otišla na studentsku razmjenu u Zagreb. Tamo sam upoznala Anu, djevojku iz Splita, koja me pozvala na molitvenu zajednicu. Prvi put sam osjetila nešto što nisam mogla objasniti – mir, toplinu, pripadnost.
Počela sam redovito odlaziti na susrete, čitati Sveto pismo i moliti. Vjera mi je postala oslonac, utočište od studentskih briga i samoće. Kad sam se vratila kući za praznike, odlučila sam to podijeliti s roditeljima.
“Mama, tata… želim vam nešto reći,” počela sam za večerom.
Otac je odmah podignuo obrve: “Opet ti tvoje studentske gluposti?”
“Nije glupost. Pronašla sam Boga. Prava vjera mi je promijenila život.”
Mama je spustila vilicu. Otac je šutio nekoliko trenutaka pa prasnuo: “Mi smo te odgojili kako treba! Nećeš ti meni ovdje sekte uvoditi!”
Od tog dana atmosfera u kući bila je ledena. Mama je pokušavala razgovarati sa mnom, ali uvijek bi završilo suzama. Otac me ignorirao ili provocirao sitnim komentarima.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe, spakirala sam stvari i otišla kod prijateljice Lejle u Tuzlu. Lejla je bila muslimanka, ali nikad nije osuđivala moju vjeru. “Samo budi ono što jesi,” rekla mi je dok mi je kuhala čaj.
Tjedni su prolazili. Tražila sam posao, molila svaku večer i plakala svaku drugu. Nedostajali su mi roditelji, ali nisam mogla odustati od onoga što sam pronašla. U crkvi sam upoznala fra Ivana koji me ohrabrivao: “Bog ti nikad ne okreće leđa, ni kad svi drugi to učine.”
Jednog dana dobila sam poruku od brata Ivana: “Mama te stalno spominje. Tata ne priča o tebi, ali vidim da ga boli. Možda bi trebala doći na bakinu godišnjicu smrti?”
Srce mi je preskočilo od straha i nade. Otišla sam na groblje s cvijećem i drhtavim rukama. Mama me zagrlila čim me vidjela, a tata je samo kimnuo glavom.
Nakon mise sjeli smo za stol u dvorištu. Tišina je bila teža od olova.
“Jesi li još uvijek… u toj zajednici?” pitao je tata napokon.
“Jesam, tata. Ali to ne znači da vas manje volim. Samo… drugačije gledam na svijet.”
Pogledao me dugo, pa tiho rekao: “Ne razumijem te. Ali si mi kćer. To se neće promijeniti.”
Te riječi nisu bile oprost, ali bile su početak.
Godinama nakon toga odnos s roditeljima bio je krhak kao staklo. Bilo je dana kad bih poželjela sve zaboraviti i vratiti se starom životu – bez pitanja, bez boli. Ali svaki put kad bih pala na koljena i molila, osjećala bih mir koji nisam mogla pronaći nigdje drugdje.
S vremenom su roditelji počeli prihvaćati moj izbor, barem izvana. Mama bi me ponekad pitala da zajedno molimo za zdravlje bake ili za brata koji nije mogao naći posao. Tata bi mi ostavio voće pred vratima kad bih dolazila iz Zagreba.
Ali najteže mi je bilo oprostiti im što su me odbacili kad mi je bilo najteže.
Jedne zimske večeri sjedila sam sama u sobi i gledala stare slike iz djetinjstva – rođendani, ljetovanja na Jadranu, Božići pod borom u toploj dnevnoj sobi. Suze su mi klizile niz lice dok sam šaptala: “Bože, pomozi mi da oprostim kao što si Ti meni oprostio.” Te noći prvi put nisam osjećala gorčinu nego zahvalnost – za sve što sam prošla i što još imam priliku voljeti svoju obitelj.
Danas živim u Sarajevu s mužem Damirom i našom kćeri Lanom. Roditelji dolaze u posjetu češće nego prije; tata još uvijek ne voli pričati o vjeri, ali Lana mu uvijek donese Bibliju da joj čita priče prije spavanja.
Ponekad se pitam: koliko nas ima koji smo morali birati između vlastite duše i obitelji? Je li moguće istinski oprostiti onima koji su nas povrijedili najviše – i kako znamo da smo to stvarno učinili?